Današnje duboke ekonomske i socijalne poteškoće Haitija, države čija je povijest ispisana patnjom i borbom, često se promatraju kroz prizmu slavne, ali i krvave revolucije s kraja 18. stoljeća. Međutim, da bismo uistinu razumjeli korijene današnjeg stanja, potrebno je zaviriti dublje u prošlost, u vrijeme kada su temelji haićanske ekonomske sudbine bili zacementirani, puno prije nego što su se robovi podigli na ustanak. Priča nas vodi u Pariz s početka 18. stoljeća, u vrijeme financijskih balona i kolonijalne ekspanzije, a u njenom središtu nalaze se francuska kruna opterećena dugovima i jedan kontroverzni škotski financijer po imenu John Law.

Ovo razdoblje, koje je povjesničar s MIT-a Malick Ghachem detaljno istražio u svojoj novoj knjizi "The Colony and the Company: Haiti after the Mississippi Bubble", ključno je za shvaćanje kako je Haiti, tada poznat kao Saint-Domingue, postao neraskidivo upleten u mrežu dužničko-vjerovničkih odnosa iz koje se, čini se, nikada nije uspio u potpunosti izvući. Upravo su dvadesete godine 18. stoljeća, tvrdi Ghachem, bile period u kojem su se ti odnosi kristalizirali, postavljajući scenu za stoljeća koja će uslijediti.

Francuska u dugovima i škotski vizionar

Nakon smrti Luja XIV. 1715. godine, Francuska se našla na rubu bankrota. Desetljeća skupih ratova koje je vodio "Kralj Sunce" ostavila su državnu blagajnu potpuno ispražnjenom, a dugovi su bili astronomski. U takvoj očajnoj situaciji, regent Filip II., vojvoda od Orléansa, bio je spreman poslušati i najradikalnije prijedloge. Na scenu stupa John Law, karizmatični Škot, matematičar, kockar i osuđeni ubojica koji je pobjegao iz zatvora. Law je imao viziju koja je za ono vrijeme bila revolucionarna: predložio je zamjenu metalnog novca (zlata i srebra) papirnatim novcem, tvrdeći da će to potaknuti trgovinu i oživjeti posrnulo francusko gospodarstvo.

Njegov sustav, poznat kao "Lawov sustav", sastojao se od dva ključna stupa. Prvi je bila osnivanje Banque Générale (kasnije Banque Royale), prve francuske središnje banke koja je izdavala papirnate novčanice. Drugi, još važniji stup, bila je Kompanija Zapada, poznatija kao Mississippi kompanija. Ova privatna kompanija dobila je od krune potpuni monopol na trgovinu i razvoj golemog francuskog teritorija Louisiane u Sjevernoj Americi. Ideja je bila jednostavna: dugovi države trebali su se pretvoriti u dionice ove obećavajuće prekomorske kompanije, čime bi se teret duga prebacio na privatne investitore, a država bi se rasteretila.

Mjehur od sapunice zvan Mississippi

Law je bio majstor marketinga. Počeo je širiti nevjerojatne priče o bogatstvima Louisiane, opisujući je kao zemlju prepunu zlata, srebra i dragog kamenja, iako je u stvarnosti bila uglavnom nerazvijena i močvarna divljina. No, u atmosferi ekonomske depresije, ljudi su bili gladni dobrih vijesti i brze zarade. Počela je neviđena pomama za dionicama Mississippi kompanije. Cijena dionica vinula se u nebesa. Pariška ulica Rue Quincampoix postala je epicentar špekulativne groznice, gdje su ljudi iz svih društvenih slojeva – od plemića do slugu – kupovali i prodavali dionice, a neki su se obogatili preko noći. Navodno je upravo u tom razdoblju skovan i termin "milijunaš".

Međutim, cijeli se sustav temeljio na povjerenju i obećanjima, a ne na stvarnoj vrijednosti. Kada su prvi, mudriji ulagači shvatili da kompanija ne stvara ni približno toliko profita koliko je obećano, počeli su prodavati svoje dionice i tražiti isplatu u zlatu. To je pokrenulo lavinu. Panika se proširila, svi su htjeli zamijeniti svoje papirnate novčanice i dionice za pravi novac, kojeg banka, naravno, nije imala dovoljno. U razdoblju od 1719. do 1720. godine, "Mjehur od Mississippija" (Mississippi Bubble) spektakularno je puknuo. Tisuće ljudi ostale su bez ušteđevine, Law je izgubio svoje bogatstvo i bio prisiljen pobjeći iz Francuske, a francusko gospodarstvo bilo je u kaosu. No, iako je financijski eksperiment u Parizu propao, njegove posljedice osjetile su se tisućama kilometara daleko, na karipskom otoku Hispanioli.

Transformacija Saint-Dominguea: Od zaboravljene kolonije do tvornice šećera

Dok je u Parizu trajala špekulativna ludnica, Mississippi kompanija, u očajničkoj potrazi za bilo kakvim izvorom prihoda kako bi opravdala vrijednost svojih dionica, usmjerila je svoj pogled prema svojim karipskim posjedima. Haiti, tada francuska kolonija Saint-Domingue, do kasnog 17. stoljeća bio je relativno zapušteno mjesto, utočište gusara i bukanira, s rijetkim naseljima i neizvjesnom budućnošću. Međutim, Lawov sustav i potreba za profitom djelovali su kao katalizator za ono što se naziva "šećernom revolucijom".

Potencijal otoka za uzgoj šećerne trske, iznimno tražene i skupe robe u Europi, prepoznat je kao ključ za ostvarivanje profita. Kompanija je, zajedno s francuskom krunom, počela masovno poticati i financirati osnivanje plantaža šećera. Ta transformacija zahtijevala je goleme količine radne snage. Rješenje je pronađeno u brutalnoj transatlantskoj trgovini robljem. Deseci, a potom i stotine tisuća Afrikanaca, otetih iz svojih domova, prisilno su dovedeni u Saint-Domingue kako bi radili u nehumanim uvjetima na plantažama. U svega nekoliko desetljeća, kolonija je postala globalni centar za proizvodnju šećera, a kasnije i kave. Postala je najprofitabilnija kolonija na svijetu, poznata kao "Biser Antila", donoseći francuskoj eliti i kruni nezamislivo bogatstvo. Taj "uspjeh" bio je, kako ističe Ghachem, neodvojiv od sustava ekstremne eksploatacije i nasilja koji je postavio temelje budućim problemima.

Složeno društvo i unutarnji otpori

Društvo koje je nastalo u Saint-Domingueu bilo je iznimno složeno i prožeto tenzijama. Na vrhu su bili grands blancs, bogati bijeli vlasnici plantaža i visoki dužnosnici, koji su živjeli u raskoši. Zanimljivo je da su se upravo ti lokalni plantažeri u početku opirali izravnoj kontroli Lawove kompanije, no, kako Ghachem piše, oni su "internalizirali i privatizirali financijsku i ekonomsku logiku Sustava protiv kojeg su se pobunili, pretvarajući je u scenarij za upravljanje plantažerskim društvom." Ispod njih bili su petits blancs, siromašniji bijelci – obrtnici, nadzornici i vojnici. Postojala je i rastuća populacija slobodnih ljudi afričkog podrijetla (affranchis), od kojih su neki i sami postali vlasnici robova, stvarajući dodatni sloj društvene kompleksnosti.

Na samom dnu, čineći ogromnu većinu stanovništva, bili su porobljeni Afrikanci. Život na plantažama bio je sinonim za neopisivu okrutnost, težak rad i visoku stopu smrtnosti. Ipak, otpor je bio stalan. Jedan od najznačajnijih oblika otpora bilo je formiranje maronskih zajednica. To su bila naselja koja su osnivali odbjegli robovi u nepristupačnim planinskim dijelovima otoka, stvarajući vlastite zajednice i kulturu te povremeno izvodeći napade na plantaže. U tom kompleksnom i nasilnom okruženju djelovali su i isusovački misionari te su doseljavane i europske žene u pokušaju stabilizacije kolonije. Ipak, život je bio definiran nasiljem, građanskom nestabilnošću i gotovo potpunim nedostatkom ekonomskih alternativa izvan plantažerskog sustava.

Korijeni problema dublji od revolucije

U suvremenim raspravama o Haitiju, često se kao glavni uzrok njegovog siromaštva, političke disfunkcije i nasilja navodi sama Haićanska revolucija (1789.–1804.). Ta teorija sugerira da je uništenje plantažerskog sustava i nasilno stjecanje neovisnosti osudilo državu na propast. Malick Ghachem se oštro suprotstavlja takvom pogledu. On tvrdi da je takvo razmišljanje pogrešno jer zanemaruje dublji, strukturni problem koji je postojao mnogo prije revolucije. "To je stariji problem koji seže u odnos Haitija s Francuskom krajem 17. i početkom 18. stoljeća," kaže Ghachem. "Uvjeti podređenosti Haitija već su bili postavljeni."

Ekonomski model koji je uspostavljen u doba "šećerne revolucije" bio je isključivo ekstraktivan – dizajniran da iscijedi maksimalno bogatstvo iz zemlje i porobljenih ljudi za korist daleke metropole. Cjelokupna infrastruktura, društveni odnosi i mjesto Haitija u globalnoj ekonomiji bili su definirani tom logikom. Revolucija je, prema Ghachemu, razbila političke okove ropstva, ali nije promijenila te temeljne ekonomske uvjete. Dapače, problem je dodatno zakomplicirala reakcija Francuske i ostatka svijeta. Čuvena odšteta iz 1825. godine, koju je neovisni Haiti bio prisiljen plaćati Francuskoj za "gubitak imovine" (uključujući i bivše robove), samo je najpoznatiji primjer kako je ta ekonomska podređenost nastavljena i nakon stjecanja neovisnosti. Ta odšteta je desetljećima gušila haićansko gospodarstvo. Stoga, priča o "Mjehuru od Mississippija" nije samo fusnota u povijesti financija; ona je ključni dio priče o tome kako su, stoljećima prije današnjih kriza, postavljeni temelji ekonomske strukture koja i danas opterećuje Haiti.