Britanska definicija anti-muslimanske mržnje izazvala politički i društveni prijepor
Britanska vlada objavila je 9. ožujka 2026. novu, nestatutarnu definiciju anti-muslimanske mržnje, odnosno kako je službeno formulirano, „anti-muslimanske neprijateljskosti“, čime je otvorila jednu od najosjetljivijih političkih rasprava u zemlji posljednjih godina. Potez dolazi u trenutku kada službene statistike bilježe rekordne razine zločina iz mržnje usmjerenih prema muslimanima u Engleskoj i Walesu, ali i u okolnostima pojačane zabrinutosti dijela pravnika, komentatora i političara da bi preširoko ili neprecizno definiranje problema moglo imati posljedice po slobodu izražavanja, akademsku raspravu i političku kritiku.
Nova definicija predstavlja pokušaj britanske izvršne vlasti da pronađe ravnotežu između dva snažna, ali ponekad suprotstavljena zahtjeva javne politike. S jedne strane stoji potreba da se preciznije imenuje i prepozna neprijateljstvo prema muslimanima, uključujući nasilje, zastrašivanje, diskriminaciju i stereotipiziranje. S druge strane stoji britanska tradicija zaštite slobodnog govora, uključujući pravo na kritiku religije, vjerskih praksi i političkih ideologija koje se pozivaju na vjeru. Upravo se na tom presjeku sada vodi rasprava koja je iz britanskog domaćeg političkog pitanja vrlo brzo prerasla u širi europski i demokratski test: gdje završava legitimna rasprava, a gdje počinje neprihvatljivo ciljano neprijateljstvo prema vjernicima.
Što je britanska vlada zapravo usvojila
Prema tekstu objavljenom na stranici britanske vlade, nova definicija nije zakon niti mijenja kazneno ili antidiskriminacijsko pravo, nego služi kao radni, nestatutaran okvir za državna tijela i druge organizacije. Vlada je naglasila da definicija treba pomoći boljem razumijevanju, mjerenju, sprječavanju i suzbijanju anti-muslimanske neprijateljskosti, a istodobno tvrdi da ne smije biti korištena protivno postojećem zakonodavstvu niti kao zamjena za njega.
Sama definicija obuhvaća tri glavna područja. Prvo, odnosi se na namjerno sudjelovanje u kaznenim djelima, pomaganje ili poticanje kaznenih djela poput nasilja, vandalizma, uznemiravanja ili zastrašivanja usmjerenih prema muslimanima ili osobama za koje se pretpostavlja da su muslimani. Drugo, obuhvaća predrasudno stereotipiziranje muslimana, odnosno tretiranje muslimana ili osoba koje se takvima percipira kao jedinstvene skupine s navodno fiksnim i negativnim obilježjima, ako je cilj takvog postupanja poticanje mržnje. Treće, definicija se odnosi na nezakonitu diskriminaciju kada je relevantno ponašanje ili praksa namijenjena stavljanju muslimana u nepovoljan položaj u javnom i gospodarskom životu.
Britanska vlada pritom naglašava da definiciju nužno treba čitati zajedno s pratećim tumačenjem koje izrijekom štiti slobodu izražavanja. U tom pojašnjenju stoji da su zaštićeni kritika religije, uključujući islam, kritičke analize njezina povijesnog razvoja, ismijavanje ili vrijeđanje religije, kritika vjerovanja ili praksi pojedinih vjernika te otvaranje pitanja od javnog interesa i sudjelovanje u političkoj ili akademskoj raspravi. Vlada time očito pokušava unaprijed odgovoriti na prigovor da bi definicija mogla postati svojevrsni prikriveni zakon o bogohuljenju.
Zašto je tema došla na dnevni red upravo sada
Politički tajming nije slučajan. Prema podacima britanskog Home Officea, u godini zaključno s ožujkom 2025. u Engleskoj i Walesu zabilježeno je 10.065 vjerski motiviranih zločina iz mržnje. Od slučajeva u kojima je meta identificirana, 4.478 bilo je usmjereno prema muslimanima, što je 45 posto svih takvih kaznenih djela. U usporedbama koje isključuju londonsku Metropolitan Police zbog promjene sustava evidencije, broj zločina iz mržnje prema muslimanima porastao je 19 posto, s 2.690 na 3.199. Vlada te brojke koristi kao glavni argument da je potreban jasniji okvir za prepoznavanje problema i usmjeravanje odgovora institucija.
U širem političkom dokumentu „Protecting What Matters“, objavljenom također 9. ožujka 2026., vlada je novu definiciju ugradila u širu strategiju društvene kohezije, borbe protiv vjerske mržnje i suzbijanja ekstremizma. U istom paketu najavljeno je i imenovanje posebnog predstavnika za suzbijanje anti-muslimanske neprijateljskosti, dodatna sredstva za programe koji se time bave, kao i praktične smjernice za provedbu definicije u različitim sektorima. Za početak je najavljeno do 4 milijuna funti potpore za programe povezane s borbom protiv anti-muslimanske mržnje i provedbom definicije.
Time je pitanje definicije prestalo biti tek simbolična gesta i postalo dio šire državne arhitekture. Upravo zato reakcije nisu ostale ograničene na aktivističke ili akademske krugove, nego su brzo zahvatile parlament, medije, pravne stručnjake i predstavnike drugih vjerskih zajednica.
Kako je definicija nastajala i zašto je promijenjen jezik
Proces je započeo još 28. veljače 2025., kada je vlada osnovala neovisnu radnu skupinu za definiciju anti-muslimanske mržnje odnosno islamofobije. Na njezino čelo postavljen je bivši državni odvjetnik Dominic Grieve KC, a u skupini su bili i profesor Javed Khan OBE, barunica Shaista Gohir OBE, Akeela Ahmed MBE i Asha Affi. Prema uvjetima rada, skupina je trebala dati savjet o prikladnom i osjetljivom jeziku za opisivanje mržnje, predrasuda i diskriminacije usmjerenih prema muslimanima ili osobama koje se percipira kao muslimane.
Važan detalj krije se upravo u jeziku. Iako je vlada u početku govorila o definiciji „anti-Muslim Hatred/Islamophobia“, konačni tekst usvaja izraz „anti-Muslim hostility“. Taj odmak od riječi „islamofobija“ nije semantička sitnica, nego politička poruka. Iz službenog objašnjenja proizlazi da je cilj bio fokus staviti na neprijateljstvo prema ljudima, a ne na zaštitu religije kao sustava vjerovanja od kritike. Vlada je pritom više puta naglasila da pravo građana da kritiziraju, ne vole ili vrijeđaju religije i vjerske prakse ostaje nepromijenjeno.
Takva formulacija ujedno pokazuje koliko je politički teren osjetljiv. Još od 2018. u Britaniji traje prijepor oko definicije koju je predložila parlamentarna skupina APPG on British Muslims. Ta je definicija islamofobiju opisivala kao oblik rasizma koji cilja izraze muslimanstva ili percipiranog muslimanstva. Dio političkih stranaka i lokalnih vlasti tu je formulaciju prihvatio, dok su drugi tvrdili da je preširoka, konceptualno nejasna i potencijalno opasna za slobodu javne rasprave. Nova vladina verzija očito pokušava odgovoriti upravo na te stare prijepore tako da se odmakne od nekih najspornijih elemenata ranijeg prijedloga.
Podrška: zaštita zajednice i jasniji odgovor institucija
Zagovornici definicije tvrde da je riječ o zakašnjelom, ali nužnom koraku. Njihov je temeljni argument da se anti-muslimanska mržnja godinama podcjenjuje ili tretira fragmentirano, premda pogađa konkretne ljude u svakodnevnom životu: na ulici, u javnom prijevozu, na poslu, u školi, na internetu i pri kontaktu s institucijama. U tom se smislu definicija promatra kao alat koji žrtvama i službama daje zajednički jezik za opisivanje problema.
Vlada u službenim dokumentima tvrdi da muslimani u Britaniji sve češće iskazuju strah od korištenja javnih usluga, uključujući promet i zdravstvo, te oprez pri prijavljivanju incidenata. U dokumentu se navodi da takva klima nepovjerenja i povlačenja dodatno produbljuje društvene podjele i otežava koheziju. Zato pobornici definicije naglašavaju da je cilj prije svega zaštita ljudi, a ne gušenje rasprave o vjeri, geopolitici, integraciji ili ekstremizmu.
Za dio britanskih muslimanskih organizacija i političara definicija ima i važnu simboličku težinu. Nakon višegodišnjih pritužbi da država ozbiljnije i strukturiranije odgovara na antisemitizam nego na anti-muslimansku mržnju, sadašnja odluka doživljava se kao poruka da država priznaje specifične obrasce neprijateljstva s kojima se suočavaju muslimani i osobe koje se takvima smatra. U političkom smislu to je pokušaj vraćanja povjerenja dijela zajednice u institucije.
Kritike: nejasna primjena, siva zona i opasnost samocenzure
Protivnici ili skeptici ne poriču da anti-muslimanska mržnja postoji i da može imati ozbiljne posljedice. Njihov prigovor usmjeren je na način na koji je pojam definiran i još više na to kako bi ga škole, sveučilišta, poslodavci, lokalne vlasti, policija ili razna regulatorna tijela mogli tumačiti u praksi. Upravo u toj provedbenoj zoni kritičari vide najveći rizik.
Posebno se problematičnim smatra dio definicije koji govori o predrasudnom stereotipiziranju i tretiranju muslimana kao kolektiva s fiksnim negativnim obilježjima, uz namjeru poticanja mržnje. U teoriji, taj je kriterij zamišljen da zahvati obrasce dehumanizacije i huškanja. U praksi, međutim, otvara pitanje kako će se dokazivati namjera, gdje će se povući granica između oštre generalizacije i nezakonitog ili društveno neprihvatljivog poticanja mržnje, te hoće li institucije iz opreza početi sužavati prostor za raspravu.
Britanski neovisni recenzent zakonodavstva o terorizmu Jonathan Hall KC upozorio je, prema medijskim izvješćima, da bi definicija bez dovoljno jasnih primjera mogla dovesti do samocenzure. Takva bojazan nije marginalna. U britanskom javnom prostoru već godinama postoje sporovi oko toga može li se, i kako, javno govoriti o islamističkom ekstremizmu, vjerskom konzervativizmu, segregaciji, ulozi vjerskih škola, položaju žena ili političkom utjecaju identitetskih organizacija, a da se pritom ne upadne u optužbu za rasizam ili mržnju prema muslimanima. Kritičari zato strahuju da će nestatutaran dokument, premda formalno nije zakon, u praksi djelovati kao normativni signal koji institucije mogu tumačiti preširoko, upravo zato da bi izbjegle reputacijski ili pravni rizik.
Širi spor: štiti li se ljude ili se indirektno štiti i ideje
Središnje filozofsko i političko pitanje ove rasprave glasi može li se zaštititi zajednicu od neprijateljstva, a da se pritom ne sklizne u zaštitu religijskih ideja od legitimne kritike. Britanska vlada tvrdi da može i da je upravo zato odabrala pojam „anti-muslimanska neprijateljskost“, a ne „islamofobija“. U službenom tekstu više se puta ponavlja da je riječ o zaštiti muslimana kao ljudi i građana, a ne islama kao skupa dogmi.
No kritičari uzvraćaju da razlika između ta dva pristupa na papiru može biti jasna, ali u stvarnom životu ne mora ostati tako čista. U raspravama o radikalizmu, vanjskoj politici, školskim kurikulumima, rodnim pravima ili slobodi satire često dolazi do preklapanja između kritike ideja, kritike političkih pokreta koji se pozivaju na islam i percepcije da se napada same muslimane. Zbog toga je dio britanske javnosti oprezan prema bilo kakvoj službenoj definiciji koja će se potom preseliti u pravilnike, obuke, interne politike i postupke procjene dopuštenog govora.
Upravo tu leži razlog zbog kojeg se britanska polemika pažljivo prati i izvan Ujedinjenog Kraljevstva. Mnoge liberalne demokracije suočavaju se s istim problemom: kako precizno odgovoriti na rastuću mržnju prema manjinskim zajednicama, a da se pritom ne naruše standardi otvorene javne rasprave. Britanski slučaj zato služi kao svojevrstan ogledni primjer za šire europske dileme.
Povezanost s borbom protiv ekstremizma dodatno komplicira priču
Dodatnu političku težinu cijeloj temi daje činjenica da je definicija objavljena u istom paketu s mjerama protiv ekstremizma i u dokumentu koji izrijekom navodi da je islamizam „predominantna prijetnja“. U strategiji „Protecting What Matters“ vlada istodobno poručuje da islamisti ne predstavljaju muslimanske zajednice u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i najavljuje niz mjera za suzbijanje ekstremističkog utjecaja u dobrotvornim organizacijama, na sveučilištima i u javnom prostoru.
To spajanje tema može se čitati na dva načina. Za vladu je riječ o pokušaju da pokaže kako borba protiv anti-muslimanske mržnje i borba protiv ekstremizma nisu suprotstavljeni projekti, nego dio iste politike obrane sigurnosti i društvene kohezije. Drugim riječima, država želi poslati poruku da je moguće istodobno štititi muslimane od mržnje i vrlo jasno suzbijati političke ili nasilne ekstremističke ideologije koje se pozivaju na islam.
Za kritičare je, međutim, problem upravo u toj osjetljivoj kombinaciji. Oni upozoravaju da se u institucionalnoj praksi granice lako zamagljuju: oštra legitimna kritika islamizma može biti prijavljena kao neprijateljstvo prema muslimanima, dok se s druge strane stvarni anti-muslimanski incidenti mogu relativizirati pozivanjem na sigurnosne teme. Ukratko, spajanjem dviju osjetljivih agenda vlada ulazi na teren na kojem svaka nepreciznost može proizvoditi dodatne političke sukobe.
Što slijedi i zašto će prava bitka tek sada početi
Iako je definicija već usvojena, stvarni učinci tek će se vidjeti. Vlada je najavila daljnje smjernice i praktičnu podršku za provedbu, a upravo će sadržaj tih smjernica vjerojatno odrediti hoće li se sadašnja rasprava smiriti ili dodatno zaoštriti. Ako budu dane dovoljno precizne upute i primjeri koji jasno odvajaju zaštićeni govor od poticanja mržnje, vlada bi mogla ublažiti dio kritika. Ako pak upute ostanu općenite, otvorit će se prostor za neravnomjernu i politički osporavanu primjenu.
Pritom treba imati na umu da nestatutaran dokument u britanskom sustavu ne mora biti pravno beznačajan. I bez izravne zakonske snage, ovakve definicije mogu snažno utjecati na ponašanje javnih institucija, poslodavaca, obrazovnih ustanova i civilnog sektora. One oblikuju obuke, pravilnike, interne procese prijavljivanja i kulturu institucionalnog odlučivanja. Zbog toga rasprava o nekoliko rečenica definicije u stvarnosti nije rasprava samo o riječima, nego o budućem upravljanju granicom između zaštite od mržnje i zaštite slobodne rasprave.
Britanija je tako otvorila pitanje na koje mnoge demokracije još nemaju jasan odgovor. Nova definicija anti-muslimanske neprijateljskosti vladi daje alat da snažnije imenuje i adresira problem koji je, prema službenim podacima, dosegnuo zabrinjavajuće razmjere. Istodobno, upravo zbog svoje osjetljivosti i mogućih posljedica izvan kaznenog prava, taj će alat biti pod stalnim povećalom pravnika, političara, sveučilišta, medija i organizacija civilnog društva. Ishod britanske rasprave neće pokazati samo kako jedna država štiti muslimanske zajednice, nego i koliko su suvremene demokracije sposobne urediti identitetski osjetljiva pitanja bez potiskivanja slobode govora koja im je temelj.
Izvori:- GOV.UK – službeni tekst nove nestatutarne definicije anti-muslimanske neprijateljskosti, uključujući formulaciju definicije i dio o slobodi izražavanja (link)- GOV.UK – stranica radne skupine s podacima o članovima, postupku i potvrdi da je vlada usvojila definiciju (link)- GOV.UK – uvjeti rada radne skupine, uključujući zahtjev da definicija mora biti usklađena sa slobodom govora i pravom na kritiku religije (link)- GOV.UK / Home Office – službena statistika zločina iz mržnje u Engleskoj i Walesu za godinu zaključno s ožujkom 2025., uključujući broj djela usmjerenih prema muslimanima (link)- GOV.UK – strateški dokument „Protecting What Matters“, u kojem je definicija povezana s politikom društvene kohezije, financiranjem i imenovanjem posebnog predstavnika (link)- UK Parliament / Hansard – ranija parlamentarna rasprava o potrebi službene definicije i referenca na APPG definiciju iz 2018. (link)- UK Parliament – pisana ministarska izjava od 9. ožujka 2026. o usvajanju definicije u sklopu plana za jačanje društvene kohezije (link)- Sky News – pregled političkih reakcija i javne rasprave nakon objave definicije (link)- The Times – izvještaj o upozorenjima da bi nejasna primjena definicije mogla potaknuti samocenzuru i sporove oko slobode govora (link)
Kreirano: četvrtak, 12. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini