Legendarni mitovi o kulinarstvu često imaju nejasne izvore, s revolucionarnim otkrićima koja su nastala slučajno ili iz nužde.

Za Cezar salatu, klasične sastojke obogaćuje obiteljska svađa oko hrane i spontano izmišljeni recept na Četvrti srpnja, preko granice u Meksiku, tijekom prohibicije.

Priča se odvija u eri kada je Amerika zabranila proizvodnju i prodaju alkohola od 1919. do 1933. godine.

Dva brata, Cezar (Cesare) i Aleks (Alessandro) Cardini, preselila su se u Sjedinjene Države iz Italije. Cezar je 1919. godine otvorio restoran u Kaliforniji. U 1920-ima, otvorio je još jedan u pograničnom meksičkom gradu Tijuani, nudeći hranu i piće Amerikancima koji su željeli zaobići prohibiciju.

Glavna ulica Tijuane, puna saluna, postala je popularno odredište za južne Kalifornijce koji su tražili piće. Tvrdi se da je imala "najduži bar na svijetu" u Balleni, dug 66 metara, s deset barmena i 30 konobarica.

Priča o Cezar salati, navodno staroj 100 godina, jedna je od prekograničnog nacionalnog praznika iz doba prohibicije, bratske borbe za slavu i podrške slavnih kuhara.

Nužnost je majka izuma
Dana 4. srpnja 1924., prema priči, Cezar Cardini naporno je radio u kuhinji svog restorana, Caesar's Place, prepunog gostiju iz preko granice koji su došli slaviti uz hranu i piće.
Suočen s najgorom noćnom morom svakog kuhara: nestašicom sastojaka usred posla.

Kako su zalihe za redovite stavke iz menija nestajale, Cezar je odlučio improvizirati s onim što je imao pri ruci.

Uzeo je sastojke iz smočnice i hladnjače te kombinirao manje listove iz srca rimske salate s preljevom od blanširanih (jednu minutu kuhanih) jaja, maslinovog ulja, crnog papra, limunovog soka, malo češnjaka i parmezana.

Nova kombinacija bila je ogroman uspjeh kod gostiju i postala je redovita stavka menija: Cezar salata.

Et tu, Alex?
Postoji još jedna verzija porijekla poznate salate, koju je napravio Cezarov brat Aleks u svom restoranu u Tijuani.
Aleks tvrdi da je Cezarova "inspiracija" zapravo bila stavka s njegovog menija, "aviatorska salata", nazvana tako jer ju je pripremao kao sredstvo za oporavak američkih pilota nakon duge noći pijenja.

Njegova verzija imala je mnoge iste sastojke, ali je koristila sok limete, a ne limuna, te se posluživala s velikim krutonima prekrivenim zgnječenim inćunima.

Kada je Cezarova stavka s menija kasnije postala poznata, Aleks je tvrdio da je on pravi izumitelj salate, koja je sada nazvana po njegovom bratu.

Ulazak slavnih kuhara
Dodatnu intrigu donose dva slavna kuhara koja su podržala suprotstavljene strane ove svađe. Julia Child podržala je Cezara, dok je Diana Kennedy (nije toliko poznata, ali poznata po svojim autentičnim meksičkim kuharicama) podržala Aleksovu tvrdnju.

Ulaskom u sukob, svaka od ovih kulinarskih veličina dodala je vjerodostojnost različitim elementima svake priče i učinila varijacije popularnijima u SAD-u.

Dok je Child dopirala do više gledatelja u tisku i na televiziji, Kennedy je imala lokalni utjecaj, poznata po promoviranju regionalne meksičke kuhinje.

Iako su odabrale različite verzije, utjecaj velikih medijskih ličnosti pridonio je evoluciji Cezar salate izvan njezinih izvora.

Originalna salata nije imala krutone niti inćune. Kako je recept postao "službena" verzija, češnjak je bio uključen u obliku aromatiziranog maslinovog ulja. Novije verzije ili zgnječe inćune izravno u preljev ili dodaju Worcestershire umak, koji u svom sastavu ima inćune.

Cezarova kći, Rosa, uvijek je tvrdila da je njezin otac originalni izumitelj salate. Nastavila je promovirati očev zaštićeni recept nakon njegove smrti 1954. godine.

Konačno je osvojila bitku za očevu tvrdnju kao tvorca jela, ali elementi iz Aleksovog recepta postali su popularni dodaci koji se razlikuju od čistije verzije, pa je njegov utjecaj prisutan – čak i ako je njegov doprinos manje vidljiv.

Bez vilica – ali uz dozu performansa
Ako ovo nije bilo dovoljno, postoji i ukusna pojedinost koja se izgubila putem.

Cezar salata je izvorno bila namijenjena da se jede rukama, koristeći male listove kao žlice za ukusne sastojke preljeva.

Za prezentaciju u restoranu, salata se također pripremala ispred stola gostiju, na pokretnom kolicu, s preporukom da se "prava" Cezar salata miješa samo sedam puta, u smjeru kazaljke na satu.

Ova dodatna razina drame, performansa i propisanih rituala obično je bila rezervirana za deserte zapaljene alkoholom.

Imati skromnu salatu, izumljenu u očaju, uzdignutu do ove vrste tretmana učinilo ju je vrlo posebnim jelom – čak i bez slanine.

Original:
Garritt C. Van Dyk
Predavač povijesti na Sveučilištu Newcastle