Hubbleov pogled na susjednu kolijevku zvijezda u Velikom Magellanovu oblaku
Nova slika NASA/ESA Hubbleova svemirskog teleskopa, objavljena 29. prosinca 2025. kao „Slika tjedna” Europske svemirske agencije, donosi detaljan pogled na dio golemog područja nastanka zvijezda N159 u Velikom Magellanovu oblaku. Riječ je o susjednoj patuljastoj galaksiji udaljenoj oko 160 000 svjetlosnih godina, vidljivoj golim okom s južne hemisfere kao mutna mrlja na noćnom nebu. U tom relativno bliskom, ali iznimno dinamičnom susjedstvu, Hubble registrira složen splet oblaka plina i prašine u kojem upravo nastaje nova generacija zvijezda.
Prikazani prizor nastao je u takozvanom paralelnom polju, snimljenom usporedno s nedavno objavljenom glavnom Hubbleovom slikom istog kompleksa. Dok se primarna kamera teleskopa usmjerava na jednu mete, druge kamere istodobno promatraju susjedna područja neba. Zahvaljujući toj tehnici, astronomi dobivaju dodatne, dragocjene poglede na isti kozmički kvart, bez dodatnog troška promatranja. U ovom slučaju, paralelno polje otkriva susjedni dio zvjezdane „tvornice” N159, omogućujući istraživačima da bolje sagledaju kako se proces nastanka zvijezda mijenja od regije do regije.
Golemi oblak vodika: mreža grebena, šupljina i užarenih niti
Na slici dominiraju guste nakupine hladnog vodika, osnovne „sirovine” za stvaranje zvijezda. Plin se raspoređuje u kompleksnu mrežu grebena, šupljina i izduženih niti koje se protežu desecima svjetlosnih godina. U najgušćim dijelovima, gdje je gravitacija najučinkovitija, oblaci se urušavaju i stvaraju protozvijezde – sazviježđa tek rođenih objekata koji tek počinju sjati punim sjajem.
Ove strukture Hubble je snimio kombinacijom opažanja u vidljivom i bliskom infracrvenom dijelu spektra pomoću kamere Wide Field Camera 3 (WFC3). Posebni filtri ističu odsjeve vodika i ioniziranog kisika, pa se okolni plin u slici pojavljuje u bogatim nijansama crvene i ružičaste, dok modrikaste i bijele točke otkrivaju pojedinačne zvijezde različite dobi i mase. Takve višeslojne snimke omogućuju astronomima da uspoređuju raspodjelu plina i prašine s položajima zvijezda, što je ključno za razumijevanje razvoja regije.
Najsvjetliji dijelovi prizora odaju prisutnost vrlo masivnih, vrućih mladih zvijezda. One emitiraju snažno ultraljubičasto zračenje koje okolni vodik pretvara u sjajnu, ioniziranu maglicu. Istodobno, njihove zvjezdane vjetrove – struje nabijenih čestica koje izbijaju s površine zvijezde – doslovno otpuhuju najbliži plin i oblikuju šupljine i mjehure. Upravo u kontrastu između tamnih denznih oblaka i ovih osvijetljenih šupljih mjehura najbolje se vidi kako mlade zvijezde dramatično mijenjaju okoliš u kojem su nastale.
N159: jedna od najmasivnijih zvjezdanih „tvornica” u susjednoj galaksiji
Područje N159 spada u najveće i najmasivnije divovske molekularne oblake u Velikom Magellanovu oblaku. Procjenjuje se da se čitav kompleks proteže više od 150 svjetlosnih godina, a smješten je na jugozapadnom rubu poznate Tarantuline maglice (30 Doradus), jednog od najsnažnijih područja nastanka zvijezda u obližnjem svemiru. Zajedno čine svojevrsni „laboratorij” u kojem astronomi mogu promatrati različite faze života zvijezda – od prvih gravitacijskih sažimanja plina, preko blistavih masivnih zvijezda, do njihovih kasnijih eksplozivnih završetaka.
N159 je znanstvenicima poznat desetljećima. Još krajem 1990-ih Hubble je u središtu ovog kompleksa otkrio Papillonovu maglicu – kompaktan, leptirasti oblak ioniziranog plina veličine manje od dva svjetlosna godine, koji skriva jednu ili više posebno masivnih mladih zvijezda. Taj je objekt postao simbol ekstremno ranih stadija nastanka zvijezda: dok se okolni plin tek počinje raspršivati, zvijezda svojim zračenjem već osvjetljava gustu materiju koja je donedavno skrivala njezino rođenje.
Današnji Hubbleovi prizori N159, uključujući i paralelno polje prikazano u novoj slici, nadovezuju se na ta ranija opažanja. Sada astronomi mogu uspoređivati starije WFPC2 snimke s novim WFC3 podacima visoke osjetljivosti, kako bi pratili kako se struktura oblaka mijenja tijekom desetljeća. Time N159 postaje ne samo zamrznuti kadar, nego gotovo vremenska serija u kojoj se može uočiti kako zvijezde postupno preoblikuju okolni plin.
Veliki Magellanov oblak: laboratorij za evoluciju galaksija
Veliki Magellanov oblak (VMO) je patuljasta galaksija nepravilnog, ali djelomično spiralnog oblika, smještena otprilike 160 000 do 163 000 svjetlosnih godina od Zemlje. Širok je oko 30 000 svjetlosnih godina i sadrži desetke milijardi zvijezda. Zajedno s manjim Malim Magellanovim oblakom tvori par satelitskih galaksija Mliječne staze, spojenih mostom plina i okruženih zajedničkim omotačem vodika. Ta blizina i relativno mala veličina čine VMO idealnim poligonom za proučavanje kako galaksije formiraju i recikliraju zvjezdani materijal.
Za razliku od Mliječne staze, čija je unutrašnjost teško proučavati zbog oblaka prašine i naše vlastite pozicije unutar diska, Veliki Magellanov oblak gledamo izvana. Njegova zvjezdana polja i maglice razotkrivaju se kao mozaik različitih zona: od starih kuglastih skupova, preko mirnih područja s malom stopom nastanka zvijezda, do eksplozivnih regija poput Tarantule i N159. Svaka od njih odražava drukčije uvjete gustoće plina, metalnosti i gravitacijskih poremećaja.
Najnovija istraživanja pokazala su da se u središtu Velikog Magellanova oblaka vjerojatno nalazi supermasivna crna rupa mase oko 600 000 Sunaca. Na to upućuju putanje skupine izuzetno brzih, takozvanih hiperbrzih zvijezda, za koje se čini da su izbačene iz galaktičke jezgre VMO-a u bliskom susretu s tom crnom rupom. Takvi rezultati potvrđuju pretpostavku da gotovo svaka galaksija, pa čak i patuljaste poput Velikog Magellanova oblaka, posjeduje crnu rupu u svojem središtu.
U tom širem kontekstu, regije poput N159 pomažu razumjeti kako aktivan nastanak zvijezda i djelovanje supermasivne crne rupe zajedno oblikuju evoluciju cijele galaksije. Dok masivne zvijezde u maglicama svojim vjetrovima i eksplozijama supernova istiskuju i zagrijavaju plin, gravitacija crne rupe u središtu može preusmjeravati tok međuzvjezdanog materijala na globalnoj razini.
Zvjezdani vjetrovi i „mjehuri“: povratna sprega u akciji
Na novoj Hubbleovoj slici niz mjehura nalik šupljim kuglama svjedoči o procesu koji astronomi nazivaju povratnom spregom (feedback). Kada se masivna zvijezda rodi, ona ne ostaje pasivni promatrač: energijom i vjetrovima brzo „čisti” najbližu okolinu. Plin koji je nekoć hranio nastanak zvijezde biva otpuhan prema van, zgusnut u stijenke mjehura i zagrijan do sjaja. U središtu mjehura ostaje mlada zvijezda, često otkrivena tek kada se dio okolnog materijala razmakne.
Na rubovima tih šupljina nastaju novi kontrasti: dok plin na nekim mjestima biva razrijeđen i hladi se, na drugim lokacijama kompresija može potaknuti nastanak dodatnih zvijezda. Tako se stvara kompleksna mreža uzajamnog utjecaja u kojoj jedna generacija zvijezda određuje uvjete za sljedeću. U N159 se vidi mnoštvo takvih mjehura, što sugerira da je riječ o „tvornici” koja već dugo radi u više valova, a ne o jednoj jedinoj epizodi nastanka zvijezda.
Tamni, gotovo crni oblaci na prednjem planu prikrivaju svjetlost zvijezda koje se nalaze iza njih, ali istodobno daju trag o raspodjeli prašine. Ta prašina, sastavljena od silicijevih i ugljikovih čestica, ključna je za hlađenje plina i stvaranje molekula, pa time i za nastanak planeta. U Hubbleovoj slici tamne niti djeluju poput sjena koje se protežu preko užarenog pozadinskog platna, usmjeravajući tok plina u uske kanale koji hrane rast protozvijezda.
Osim optičkih podataka, astronomi N159 i slične regije proučavaju i u drugim dijelovima elektromagnetskog spektra – od radio valova pa sve do rentgenskih zraka. Radio teleskopi otkrivaju hladne oblake molekularnog vodika i ugljikova monoksida, dok infracrveni instrumenti, poput onih na svemirskom teleskopu James Webb, mogu „zaviriti” dublje u prašnjave jezgre gdje su zvijezde još uvijek skrivenih u najranijoj fazi formiranja. Hubbleova nova slika tako je dio šire slagalice u kojoj svaki instrument doprinosi drugačijim komadićem informacija.
Zašto je N159 važan za razumijevanje nastanka zvijezda
Iako se N159 nalazi izvan naše galaksije, uvjeti u Velikom Magellanovu oblaku po mnogočemu podsjećaju na ranije faze povijesti Svemira. Ta galaksija ima nešto manji udio težih kemijskih elemenata (tzv. nižu metalnost) u odnosu na Mliječnu stazu. Budući da su prvi naraštaji zvijezda nastajali u još siromašnijem kemijskom okruženju, promatranje N159 pomaže znanstvenicima iščitati kako je izgledalo stvaranje zvijezda u mladom Svemiru.
Posebno je važno što se u N159 rađa velik broj vrlo masivnih zvijezda. One žive kratko, tek nekoliko milijuna godina, ali kroz supernove i snažne vjetrove u okolni prostor izbacuju teže elemente poput ugljika, kisika i željeza. Ti elementi kasnije završavaju u novim generacijama zvijezda i planetarnih sustava. Svaki detaljniji pogled na regije poput N159 zapravo je uvid u to kako se kemijski „obogaćuje” Svemir i kako nastaju uvjeti potrebni za nastanak planeta sličnih Zemlji.
Nova Hubbleova slika u paralelnom polju omogućuje astronomima da usporede različite dijelove istog kompleksa i uoče nijanse u raspodjeli plina, nastanku mjehura i koncentraciji mladih zvijezda. Neki dijelovi N159 izgledaju kao da su već prošli kroz nekoliko valova formiranja i razaranja oblaka, dok drugi tek ulaze u fazu intenzivnog nastanka zvijezda. Takve razlike pružaju podatke o tome kako se valovi formiranja propagiraju kroz cijeli oblak i koliko dugo traje aktivna „sezona” u jednoj zvjezdanoj tvornici.
Za širu javnost, Hubbleove slike N159 i sličnih regija možda su prije svega vizualno spektakularne – mreže crvenih oblaka, tamne sjene i blistave točke zvijezda koje podsjećaju na umjetničke apstrakcije. No za astronomiju one su ključan alat za rekonstrukciju životnog ciklusa zvijezda i evolucije galaksija. Svaki novi detalj izdvojen iz ovih slika, od oblika mjehura do raspodjele mladih zvijezda, pomaže odgovoriti na osnovno pitanje: kako se iz hladnih oblaka plina rađaju zvijezde koje, milijardama godina kasnije, mogu ugostiti planete i, potencijalno, život.
Izvori:
- ESA/Hubble – službena objava i opis nove slike područja N159 u Velikom Magellanovu oblaku (link)
- NASA – ranija Hubbleova opažanja N159 i Papillonove maglice, prikaz strukture oblaka i leptiraste maglice unutar kompleksa N159 (link)
- Sci.News – analiza najnovije Hubbleove slike zvjezdotvornog oblaka N159 i opis vidljivih struktura u maglici (link)
- Constellation Guide – opći podaci o Velikom Magellanovu oblaku, udaljenosti, veličini i zvjezdanoj populaciji susjedne galaksije (link)
- NASA Science – pregled svojstava Velikog Magellanova oblaka i njegovih glavnih zvjezdotvornih regija, uključujući Tarantulinu maglicu i okolna područja (link)
- Reuters – izvještaj o otkriću supermasivne crne rupe u središtu Velikog Magellanova oblaka na temelju opažanja hiperbrzih zvijezda (link)
Kreirano: petak, 02. siječnja, 2026.
Pronađite smještaj u blizini