NASA objavila fotografiju s ISS-a: Veliki Magellanov oblak iznad Zemljina ruba i zračni sjaj atmosfere

NASA objavila fotografiju s ISS-a: Veliki Magellanov oblak “preko” Zemljina ruba

NASA-in Earth Observatory 1. siječnja 2026. objavio je fotografiju snimljenu s Međunarodne svemirske postaje (ISS) koja, uz tanku plavu liniju Zemljina obzora, prikazuje i jednu od najbližih galaksija Mliječnoj stazi – Veliki Magellanov oblak. Na snimci, nastaloj 28. studenoga 2025., galaksija se vidi kao svijetla, blago zamućena mrlja na pozadini gustog zvjezdanog polja, dok se pri dnu kadra proteže Zemljin rub s višebojnim slojevima zračnog sjaja (airglow) – žućkastim, zelenim i difuzno crvenim tonovima.

Iako astronauti na ISS-u najčešće fotografiraju Zemlju, ova fotografija podsjeća na posebnu prednost orbitiranja: iznad većeg dijela atmosfere pogled na noćno nebo znatno je čišći, a zvijezde se ističu kontrastnije nego s tla. U jednom kadru susreću se dvije “razine” priče – naš planet s tankim slojem zraka koji omogućuje život i duboki svemir u kojem se, na udaljenosti od oko 160.000 svjetlosnih godina, nalazi galaksija koja je astronomima već desetljećima prirodni laboratorij za proučavanje rađanja i smrti zvijezda.

Ključne činjenice o objavljenoj fotografiji

• Datum objave: 1. siječnja 2026., u rubrici “Image of the Day” NASA Earth Observatoryja
• Datum snimanja: 28. studenoga 2025., s Međunarodne svemirske postaje (ISS)
• Oprema: Nikon Z9, žarišna duljina 50 mm; fotografija označena kao ISS073-E-1198989
• Glavni objekt u pozadini: Veliki Magellanov oblak, jedna od najbližih galaksija Mliječnoj stazi
• Vidljivi atmosferski detalji: Zemljin rub i slojevi zračnog sjaja (airglow)

Što je Veliki Magellanov oblak i zašto ga zovu galaksijom “u susjedstvu”

Veliki Magellanov oblak (LMC) je nepravilna patuljasta galaksija sastavljena od milijardi zvijezda. Europski južni opservatorij Magellanove oblake opisuje kao tipične predstavnike nepravilnih patuljastih galaksija, čija “neuredna” struktura odražava složenu povijest gravitacijskih interakcija i intenzivne zvjezdane aktivnosti. Upravo zato LMC često služi kao most između “urednijih” spiralnih galaksija poput Mliječne staze i manjih, dinamičnijih sustava.

LMC pripada Lokalnoj skupini galaksija – našem galaktičkom susjedstvu koje, prema astronomskim objašnjenjima koja prenosi i NASA, obuhvaća prostor širok oko 10 milijuna svjetlosnih godina. U toj skupini nalaze se Mliječna staza, Andromeda i galaksija Trokut (Triangulum), ali i desetci patuljastih galaksija, među kojima je LMC jedna od najuočljivijih. Za razliku od većine udaljenih galaksija koje se bez optike vide tek kao jedva primjetne točke, Veliki Magellanov oblak moguće je golim okom uočiti s južne hemisfere, a i s nekih nižih sjevernih širina.

Za hrvatske promatrače to je i podsjetnik na ograničenja zemljopisne širine: s naših prostora LMC nije uobičajen prizor, pa fotografije iz orbite, kao i snimke s južnih opservatorija, postaju važan “prozor” prema toj galaksiji. S druge strane, njegova blizina i sjajna zvjezdana polja objašnjavaju zašto se u astronomskim krugovima često naziva galaksijom “next door” – dovoljno bliskom da se u njoj mogu pratiti pojedinačni procesi, a ipak dovoljno različitom da nudi usporedbe s Mliječnom stazom.

Kako je nastala snimka: Nikon Z9, 50 mm i tim koji brine o astronautskim fotografijama

NASA navodi da je fotografija označena kao ISS073-E-1198989 snimljena 28. studenoga 2025. digitalnim fotoaparatom Nikon Z9 uz žarišnu duljinu od 50 milimetara. Snimku je zabilježio član posade Expedition 73, a objavljena je uz potporu ISS Crew Earth Observations Facilityja i Earth Science and Remote Sensing Unit-a u NASA-inom Johnson Space Centeru.

Važan dio priče nije samo trenutak okidanja, nego i naknadna obrada. Prema NASA-i, fotografija je izrezana i poboljšana kako bi se istaknuo kontrast, a uklonjeni su i tragovi optičkih artefakata. Takav postupak u astrofotografiji i znanstvenoj vizualizaciji služi jasnijem prikazu slabih svjetlosnih signala: bez povećanja kontrasta zračni sjaj i udaljeni objekti lako “padaju” u tamu.

NASA-in program Međunarodne svemirske postaje, kako se navodi u objavi, podupire laboratorij ISS National Lab i javno dostupnu bazu snimaka kako bi fotografije astronauta bile od što veće vrijednosti znanstvenicima i javnosti. Dodatne snimke moguće je pregledavati u NASA/JSC Gateway to Astronaut Photography of Earth, koji funkcionira kao arhiv i alat za pretraživanje motiva, lokacija i uvjeta snimanja.

Što vidimo pri dnu kadra: Zemljin rub i zračni sjaj koji se često brka s aurom

Na fotografiji se pri dnu luka vidi Zemljin rub, odnosno atmosfera promatrana “sa strane”, kroz dulji put svjetlosti nego pri pogledu prema tlu. Upravo zbog te geometrije slojevi atmosfere postaju vidljiviji, pa se javlja i izraženiji zračni sjaj, prirodno svjetlucanje gornjih slojeva atmosfere.

Airglow nastaje kada atomi i molekule na velikim visinama apsorbiraju energiju te je ponovno emitiraju kao svjetlost. Boje na fotografijama mogu varirati ovisno o spektru emisije, instrumentu i obradi, ali se u načelu radi o različitim procesima u kisiku i dušiku. Za promatrača to često izgleda poput tihe, difuzne svjetlosne koprene. Iako se u popularnim opisima ponekad miješa s aurom, riječ je o drugačijem fenomenu: aurora je vezana uz udare nabijenih čestica i geomagnetske uvjete, dok je airglow prisutan i bez takvih “dramatičnih” okidača.

Zanimljivo je da isti slojevi koji s tla znaju otežavati promatranje zvijezda, iz orbite postaju vizualna informacija: fotografija ne pokazuje samo “što je gore”, nego i kako atmosfera izgleda kao višeslojni, dinamični omotač planeta.

Zašto je LMC toliko zanimljiv astronomima: tvornica zvijezda na pragu Mliječne staze

NASA Earth Observatory LMC opisuje kao žarište nastanka zvijezda, a sličan naglasak nalazi se i u materijalima ESA/Hubblea, koji ističu da, iako je LMC znatno manje masivan od Mliječne staze, sadrži neka od najimpresivnijih područja formiranja zvijezda u obližnjem svemiru. Među najpoznatijima je Tarantula maglica (30 Doradus), golemo područje ioniziranog plina i zvjezdanih jata koje astronomi često koriste za usporedbu s intenzivnim “zvjezdanim rasadnicima” u udaljenijim galaksijama.

Za istraživače je LMC posebno vrijedna jer se nalazi dovoljno blizu da se pojedinačne zvijezde i oblaci plina mogu razlučiti detaljnije nego u većini drugih galaksija, a istodobno je riječ o zasebnom galaktičkom sustavu s vlastitom kemijskom poviješću. U praksi to znači da se u LMC-u mogu proučavati procesi zvjezdane evolucije u uvjetima koji nisu identični onima u Mliječnoj stazi. Razlike u kemijskom sastavu i raspodjeli plina mogu utjecati na to kako se oblaci hlade, kako nastaju masivne zvijezde i koliko brzo nastaje nova prašina.

Upravo se na toj razini “lokalne” galaksije može pratiti šira priča o tome kako galaksije rastu i mijenjaju se. Zvjezdani vjetrovi i eksplozije supernova miješaju plin i prašinu, obogaćuju okoliš težim elementima i istodobno mogu potaknuti novi val nastanka zvijezda. LMC je zbog blizine pogodno mjesto da se taj ciklus promatra u detalju, umjesto da se zaključuje samo iz prosjeka u dalekim galaksijama.

Više valnih duljina, više informacija: Hubble, Spitzer i radio-pogled na prašinu

Iako se LMC može vidjeti bez sofisticirane opreme, NASA podsjeća da su upravo svemirski i zemaljski teleskopi donijeli izvanredne prikaze ove galaksije u različitim dijelovima spektra. Hubbleov optički i ultraljubičasti pogled ističe mlade, vruće zvijezde i strukture ioniziranog plina, dok infracrvena promatranja bolje “prodiru” kroz prašinu i pomažu pratiti hladnije komponente međuzvjezdanog medija. Spitzer, NASA-in infracrveni teleskop čiji se arhivski podaci i dalje koriste u znanstvenim analizama, dao je važne karte toplinske emisije prašine i pomoći u razumijevanju gdje se “skriva” materijal iz kojeg nastaju nove zvijezde.

U toj priči prašina nije sporedna pojava, nego ključna komponenta. Kozmička prašina – sitne čestice ugljika, silikata i drugih spojeva – sudjeluje u hlađenju oblaka plina, utječe na nastanak zvijezda i planetarnih sustava te “zaklanja” i preoblikuje svjetlost koju astronomi mjere. Zato su instrumenti poput međunarodne mreže ALMA, koja radi u milimetarskom i submilimetarskom području, posebno korisni: oni prate hladnu prašinu i plin ondje gdje optički teleskopi vide tek tamne siluete ili svjetlost raspršenu kroz međuzvjezdani dim.

Kombiniranjem podataka iz više valnih duljina nastaje “slojevita” slika galaksije: optika pokazuje gdje su mlade zvijezde i gdje plin svijetli, infracrveno otkriva što se skriva iza prašine, a radio i submilimetar mapiraju najhladniji materijal iz kojeg se nove zvijezde tek trebaju roditi.

Supernova 1987A: eksplozija koja je desetljećima mijenjala udžbenike

Jedan od razloga zbog kojih se LMC često spominje u znanstvenim vijestima jest supernova 1987A. NASA-in tim za Hubble podsjeća da je riječ o najsjajnijoj supernovi viđenoj u više od 400 godina, a otkrivena je 23. veljače 1987. Prema NASA-inom opisu, eksplozija je mjesecima sjala snagom koja odgovara oko 100 milijuna Sunca, a zbog relativne blizine omogućila je jedinstveno praćenje prijelaza “od zvijezde do supernove i ostatka supernove”.

Posebno upečatljiv element te priče su prstenovi materijala oko mjesta eksplozije. NASA navodi da je središnji prsten osvijetljen valom energije nakon izboja, dok su se s vremenom uočavale i dvije slabije vanjske strukture. Hubble je pratio promjene u svjetlini i morfologiji prstena kroz godine, bilježeći kako udarni val eksplozije udara u okolni plin i mijenja ga. Znanstveno je važno što se radi o sustavu koji se može pratiti “u realnom vremenu” u astronomskim razmjerima – iako su promjene spore, u nekoliko desetljeća moguće je jasno vidjeti evoluciju.

NASA ističe i širinu promatračke kampanje: uz Hubble, SN 1987A godinama prate i Chandra rendgenski opservatorij te ALMA, pa se u različitim energijama i valnim duljinama može pratiti kako se šok širi, gdje nastaje nova prašina i kako se mijenja okoliš koji je zvijezda ostavila prije eksplozije.

Tvornica prašine u ostatku supernove: što su pokazala mjerenja ALMA-e i infracrvena opažanja

Jedno od ključnih pitanja posljednjih godina glasi: koliko prašine supernove doista proizvode i može li ta prašina preživjeti nasilne uvjete nakon eksplozije. NASA navodi da su astronomi, počevši od 2012., koristili ALMA-u kako bi proučili kako ostatak supernove 1987A “kuje” velike količine nove prašine od elemenata nastalih u zvijezdi prethodnici. U službenim objavama NRAO-a i ALMA-e SN 1987A opisuje se kao svojevrsna “tvornica prašine”, a naglasak je na tome da se prašina formira unutar samog ostatka, a ne samo kao osvjetljenje prethodno postojećeg materijala u okolici.

Sličnu sliku daju i istraživanja temeljena na infracrvenim mjerenjima. UCL-ova istraživačka stranica posvećena prašini u supernovama navodi da su, koristeći ESA-in Herschel i druge instrumente, astronomi detektirali vrlo veliku količinu hladne prašine u području 1987A. U širem smislu, riječ je o materijalu koji – ako se rasprši u međuzvjezdani prostor – može postati “sirovina” za buduće zvijezde i planete u nekom drugom kutu galaksije.

Za znanost je dodatno zanimljivo što se SN 1987A često koristi kao analogija za rani svemir. Ako su supernove učinkovite u proizvodnji prašine, to pomaže objasniti kako su se u mladim galaksijama relativno brzo mogli pojaviti prašnjavi oblaci iz kojih nastaju nove generacije zvijezda i, posredno, planetarni sustavi.

Novi tragovi u staroj priči: neutronska zvijezda i naznake crne rupe u središtu galaksije

Pitanje što je ostalo iza eksplozije 1987A desetljećima je bilo otvoreno. NASA je još 2017. naglašavala da se očekuje nastanak kompaktnog objekta – neutronske zvijezde ili crne rupe – no izravni dokaz dugo je izostajao jer je središte ostatka bilo zaklonjeno prašinom. Reuters je u veljači 2024. izvijestio da su znanstvenici, koristeći infracrvene instrumente svemirskog teleskopa James Webb, pronašli kemijske tragove koji se tumače kao posljedica zračenja mlade neutronske zvijezde. Prema toj interpretaciji, ionizirani atomi u okolini zahtijevaju izvor energije koji se uklapa u scenarij novorođene neutronske zvijezde, iako se detalji njezine prirode i dalje istražuju.

U međuvremenu, zanimljiva vijest dolazi i iz šireg konteksta same galaksije. Reuters je u ožujku 2025. prenio rezultate istraživanja koje upućuje na postojanje supermasivne crne rupe u središtu Velikog Magellanova oblaka, izvedeno iz analiza putanja takozvanih hiperbrzih zvijezda. Radi se o zaključku koji se oslanja na dinamiku zvijezda: ideja je da interakcije s masivnim objektom mogu “izbaciti” zvijezde velikim brzinama. Iako takvi rezultati traže dodatne potvrde neovisnim metodama, potencijalna prisutnost supermasivne crne rupe u patuljastoj galaksiji bila bi važan podatak za razumijevanje razvoja galaktičkih središta.

Ta dva “nova sloja” – moguće razjašnjenje ostatka supernove 1987A i mogući masivni objekt u središtu LMC-a – pokazuju koliko je galaksija bliska i dalje aktualna. U jednoj “susjednoj” galaksiji spajaju se priče o zvjezdanim životnim ciklusima, o nastanku kemijskih elemenata i o ekstremnim gravitacijskim objektima.

Što ova fotografija znači za javnost: kad znanost i vizualni doživljaj rade zajedno

Za širu publiku, ovakve fotografije često su prvi dodir s pojmovima poput Lokalna skupina, patuljaste galaksije ili zvjezdane prašine. No NASA-in program astronautskih fotografija ima i konkretnu znanstvenu ulogu: slike Zemlje snimane s ISS-a koriste se u edukaciji, popularizaciji, ali i kao dopunski materijal u praćenju atmosferskih pojava i noćnih svjetlosnih izvora. U ovom slučaju, dodatna vrijednost je što isti kadar spaja atmosferu, orbitu i duboki svemir u vizualno čitljiv narativ.

Za astronome, Veliki Magellanov oblak ostaje “blizak, ali drukčiji” – dovoljno blizu za detalje, dovoljno drugačiji za usporedbe. Za promatrače na tlu, posebno na južnoj hemisferi, ostaje podsjetnik da se u vedrim noćima iznad horizonta može vidjeti i nešto što nije dio Mliječne staze. A za one koji fotografiju gledaju iz urbanih sredina i pod svjetlosnim onečišćenjem, snimka s ISS-a nudi rijedak, gotovo didaktički prikaz onoga što atmosfera skriva i onoga što se, unatoč udaljenosti od 160.000 svjetlosnih godina, može uhvatiti kamerom u rukama astronauta.

Izvori:

• NASA Earth Observatory – članak i fotografija “The Galaxy Next Door”, s podacima o datumu snimanja, opremi i opisu LMC-a (link)
• NASA/JSC – Gateway to Astronaut Photography of Earth, platforma za pregled astronautskih fotografija (link)
• ESA/Hubble – materijali o Velikom Magellanovu oblaku kao području intenzivnog nastanka zvijezda (link)
• NASA Science (Hubble Mission Team) – “The Dawn of a New Era for Supernova 1987A”, kontekst i ključne činjenice o 1987A (link)
• NRAO/ALMA – “Supernova’s Super Dust Factory Imaged with ALMA”, o prašini u ostatku SN 1987A (link)
• UCL (University College London) – pregled istraživanja o velikom rezervoaru prašine u SN 1987A temeljenom na infracrvenim opažanjima (link)
• Reuters – izvješće o indicijama neutronske zvijezde u ostatku SN 1987A temeljem opažanja teleskopa James Webb (22. veljače 2024.) (link)
• Reuters – izvješće o mogućoj supermasivnoj crnoj rupi u središtu LMC-a na temelju hiperbrzih zvijezda (6. ožujka 2025.) (link)