Na današnji dan, 5. rujna, obilježava se točno 48 godina od povijesnog trenutka kada je NASA-ina svemirska sonda Voyager 1 započela svoje epsko putovanje s Cape Canaverala na Floridi. Lansirana 1977. godine, ova letjelica, zajedno sa svojim blizancem Voyagerom 2, imala je primarni zadatak istražiti plinovite divove našeg sustava, Jupiter i Saturn. Gotovo pola stoljeća kasnije, obje sonde ne samo da su nadmašile sva očekivanja, već i dalje aktivno istražuju, sada u dalekim i neistraženim prostranstvima međuzvjezdanog prostora, šaljući neprocjenjive podatke na Zemlju. Povodom ove značajne obljetnice, NASA-in Laboratorij za mlazni pogon (JPL) objavio je arhivsku snimku konferencije za novinare održane 6. lipnja 1990. godine. Taj je događaj označio formalni završetak planetarnih istraživanja misije i svijetu predstavio jedan od najpoznatijih prizora u povijesti astronomije – "Obiteljski portret Sunčevog sustava".

Portret Sunčevog sustava: Pogled iz kozmičke daljine

Spomenuta konferencija za medije bila je trenutak za pamćenje. Vodeći znanstvenici misije, predvođeni dugogodišnjim projektnim znanstvenikom Edom Stoneom, predstavili su javnosti mozaik sastavljen od 60 pojedinačnih snimaka koje je Voyager 1 zabilježio 14. veljače 1990. U tom je trenutku sonda bila na nevjerojatnoj udaljenosti od oko 6 milijardi kilometara od Sunca, daleko iza orbite tada najudaljenijeg poznatog planeta, Neptuna. S te jedinstvene točke gledišta, Voyager 1 okrenuo je svoje kamere prema unutrašnjosti sustava i snimio seriju fotografija koje su potom spojene u panoramski prikaz. Ovaj "Obiteljski portret" prikazuje šest od osam planeta Sunčevog sustava: Neptun, Uran, Saturn, Jupiter, Zemlju i Veneru. Svaki od tih svjetova na fotografiji se pojavljuje tek kao sićušna točkica svjetlosti, ne veća od jednog piksela, raspršena u golemoj tami svemira.

Merkur je bio preblizu Suncu da bi ga se moglo snimiti bez oštećenja kamera, dok je Mars bio zaklonjen raspršenom sunčevom svjetlošću. Pluton, koji je tada još uvijek imao status planeta, bio je premalen i pretaman da bi ga se moglo detektirati. No, upravo je ta perspektiva, koja naš svijet i susjedne planete svodi na puke svjetlosne točkice, dala moćnu lekciju o našem mjestu u svemiru.

Blijeda plava točka: Naš dom kao trunka prašine

Među tim sićušnim točkama, jedna je imala posebno značenje. Na konferenciji je član znanstvenog tima Voyagera i proslavljeni znanstvenik te komunikator Carl Sagan predstavio sliku Zemlje, uhvaćenu u zraci raspršene sunčeve svjetlosti. Nazvao ju je "Blijeda plava točka" (Pale Blue Dot) i podijelio nekoliko rečenica koje će kasnije postati temelj njegovog slavnog eseja o toj slici, eseja koji duboko odražava krhkost i jedinstvenost našeg planeta.

"Ovdje živimo – na plavoj točki," rekao je Sagan. "To je mjesto gdje je svatko koga poznajete, svatko za koga ste čuli i svako ljudsko biće koje je ikada postojalo proživjelo svoj život. To je vrlo mala pozornica u golemoj kozmičkoj areni. I opet, govoreći samo za sebe, mislim da ova perspektiva naglašava našu odgovornost da čuvamo i cijenimo tu blijedu plavu točku, jedini dom koji imamo." Te su riječi odjeknule svijetom i pretvorile tehničku fotografiju u duboko filozofsko i poticajno djelo, simbol ljudske ranjivosti i potrebe za međusobnom suradnjom i očuvanjem našeg jedinog doma.

Ideja za snimanje ovog portreta potekla je upravo od Sagana, koji je godinama inzistirao da se kamere Voyagera, prije nego što se zauvijek ugase radi uštede energije za dugo međuzvjezdano putovanje, okrenu posljednji put prema domu. Nakon što su ove povijesne slike snimljene, kamere na Voyageru 1 su deaktivirane kako bi se dragocjena energija sačuvala za instrumente koji će mjeriti karakteristike međuzvjezdanog prostora.

Velika Tura: Otkrića koja su promijenila znanost

Iako je Voyager 1 lansiran dva tjedna nakon svog blizanca, Voyagera 2, obje su sonde izvele spektakularnu "Veliku turu" kroz vanjski dio Sunčevog sustava. Njihova primarna misija uključivala je bliske prelete pokraj Jupitera i Saturna, kao i nekih od njihovih najvećih mjeseca. Iako nisu bile prve letjelice koje su posjetile ove plinovite divove, otkrića koja su postigle bila su revolucionarna. Voyager 1 je otkrio vulkansku aktivnost na Jupiterovom mjesecu Iju, prvu takvu aktivnost uočenu izvan Zemlje, te je potvrdio postojanje tankog prstena oko samog Jupitera. Kod Saturna, sonde su pružile nevjerojatno detaljne slike njegovih prstenova, otkrivajući složene strukture poput pletenica, valova i novih, manjih mjeseca koji djeluju kao "pastiri" prstenova.

Voyager 2 je nastavio svoje putovanje, iskoristivši rijetko poravnanje planeta koje se događa jednom u 176 godina, te je 1986. godine proletio pokraj Urana, a 1989. pokraj Neptuna. Ta proširena misija donijela je ključna saznanja o ledenim divovima. Voyager 2 ostaje do danas jedina svemirska sonda koja je posjetila Uran i Neptun. Otkrila je nove mjesece i prstenove oko oba planeta, izmjerila njihova neobična magnetska polja i zabilježila snažne vjetrove na Neptunu, najbrže u Sunčevom sustavu. Na spomenutoj konferenciji 1990. godine, Ed Stone je sažeto prikazao ta i mnoga druga otkrića, ali je također usmjerio pogled prema budućnosti – prema međuzvjezdanoj misiji koja je tada već započela.

Međuzvjezdana misija: U potrazi za granicom

Primarni cilj nove faze misije, nazvane Voyager Interstellar Mission (VIM), bio je pronaći granicu heliosfere. Heliosfera je golemi "mjehur" koji stvara Sunce svojim solarnim vjetrom, odnosno strujom nabijenih čestica i magnetskih polja. Taj mjehur štiti naš Sunčev sustav od većine visokoenergetskih kozmičkih zraka koje dolaze iz međuzvjezdanog prostora. U to vrijeme, udaljenost do te granice, poznate kao heliopauza, bila je potpuna nepoznanica i nije se mogla detektirati teleskopima sa Zemlje.

"Prostor između zvijezda, međuzvjezdani prostor, ispunjen je vrlo razrijeđenim plinom koji nazivamo međuzvjezdani medij, a svaka zvijezda puše mjehur u taj plin," objasnio je Stone na konferenciji. "Ne znamo koliko je velik Sunčev mjehur... Granica ovog mjehura mogla bi biti 100 puta udaljenija od udaljenosti Zemlje od Sunca. Nitko ne zna!"

Ispostavilo se da je Stoneova procjena bila prilično točna, iako je heliosfera bila još i veća. U trenutku kada je započela međuzvjezdana misija, Voyager 1 je bio na udaljenosti od oko 40 astronomskih jedinica (AJ), dok je Voyager 2 bio na 31 AJ (jedna AJ je prosječna udaljenost Zemlje od Sunca). Dugo putovanje se isplatilo. Voyager 1 je konačno izašao iz heliosfere i ušao u međuzvjezdani prostor u kolovozu 2012. godine, na udaljenosti od oko 122 AJ, odnosno 18 milijardi kilometara od Sunca. Voyager 2, putujući sporije i u drugačijem smjeru, prešao je istu granicu u studenom 2018. godine na udaljenosti od oko 119 AJ. Sonde su također otkrile da heliosfera blokira oko dvije trećine kozmičkih zraka prisutnih u obližnjem međuzvjezdanom prostoru, potvrđujući njezinu ključnu zaštitnu ulogu.

Voyageri danas: Glasnici čovječanstva u vječnoj tami

Danas, Voyager 1 i 2 nalaze se na udaljenostima od otprilike 25 milijardi, odnosno 21 milijardu kilometara od Zemlje, i nastavljaju se udaljavati brzinom od preko 15 kilometara u sekundi. Oni su najudaljeniji objekti koje je čovječanstvo ikada stvorilo. Iako njihova energija, koju dobivaju iz radioizotopnih termoelektričnih generatora, polako slabi, znanstvenici očekuju da će barem neki od njihovih instrumenata nastaviti raditi do otprilike 2025. godine ili čak i duže. Ovi neumorni istraživači i dalje šalju podatke o magnetskim poljima, kozmičkim zrakama i plazmi u neistraženom mediju između zvijezda. Svaki signal koji pošalju putuje više od 22 sata da bi stigao do antena NASA-ine Mreže dubokog svemira na Zemlji. Oni su naši prvi pravi glasnici u galaksiji, noseći sa sobom i "Zlatnu ploču" – poruku u boci bačenu u kozmički ocean, koja sadrži zvukove i slike sa Zemlje, namijenjenu bilo kojoj izvanzemaljskoj civilizaciji koja bi na nju mogla naići u dalekoj, dalekoj budućnosti.