Arheolozi su na prostranoj kazahstanskoj stepi identificirali iznimno veliko brončanodobno naselje koje bitno mijenja sliku prapovijesti središnje Azije. Riječ je o lokalitetu Semijarka (kaz. Semiyarka), u prijevodu „Grad sedam jaruga“, za koji najnovija istraživanja pokazuju da je prije više od tri i pol tisućljeća funkcionirao kao regionalno središte velike proizvodnje bronce. Sustavna geofizička prospekcija, ciljana iskopavanja i detaljna analiza materijala otkrili su planirano naselje golemog razmjera s jasno izdvojenim stambenim i industrijskim zonama te monumentalnom građevinom u samoj jezgri naselja.
Najnoviji pregled rezultata donio je međunarodni tim stručnjaka sa University College London (UCL), Durham University i Toraighyrov University, a ključne su spoznaje objavljene 18. studenoga 2025. u časopisu Antiquity. Semijarka zauzima približno 140 hektara na uzvišenju iznad rijeke Irtiš u današnjoj Abajskoj oblasti na sjeveroistoku Kazahstana. U središtu naselja nalazila se veća građevina posebne namjene – javna, komunalna ili ritualna – dok su redovi pravokutnih zemljanih humaka označavali temelje višesobnih kuća poredanih u pravilne nizove.
Zašto je Semijarka otkriće desetljeća
Semijarka je iznimna po razmjeru i stupnju uređenosti. U regiji u kojoj su mobilne zajednice dugo smatrane pravilom, ovdje se otkriva trajno i planski organizirano naselje. Njegova veličina daleko nadmašuje većinu suvremenih mjesta, a jasno razdvajanje stambenih i industrijskih zona upućuje na višu razinu koordinacije rada nego što se dosad pretpostavljalo za stepne kulture brončanog doba. Znanstvenice i znanstvenici stoga predlažu da Semijarku promatramo kao „urbano čvorište“ – mjesto koje je istodobno zadržalo obilježja mobilnosti i razvilo trajnu infrastrukturu potrebnu za veliku metaluršku proizvodnju.
Lokacija naselja otkriva logiku njegova razvoja. Položeno na zaravni iznad Irtiša, s dobrom komunikacijom prema altajskim rudnim zonama bakra i kositra, mjesto je imalo pristup ključnim sirovinama i plovnim ili stepskim pravcima. Takva kombinacija resursa i logistike objašnjava kako je bilo moguće održavati pogon koji je zahtijevao konstantnu nabavu rude, goriva i radne snage, kao i nadzor nad tehnološkim postupcima.
Kako je sve počelo: od prvih zapažanja do sustavnog istraživanja
Lokalitet su početkom 2000-ih uočili istraživači s Toraighyrov sveučilišta. Uslijedila su povremena kartiranja i provjere, no tek je nedavna međunarodna kampanja omogućila cjelovito „čitanje“ prostora. Primijenjene su niskoinvazivne metode – zračno i dronsko snimanje te geofizičke tehnike – kako bi se izradile precizne karte rasporeda građevina, nasipa i mogućih ulica. Potom su otvoreni testni iskopi na ključnim točkama, osobito u središtu naselja i u zoni za koju se sumnjalo da je industrijska. Takav je pristup istodobno zaštitio integritet lokaliteta i osigurao reprezentativne uzorke za laboratorijske analize.
Prvih nekoliko sezona rezultiralo je otkrićem redova pravokutnih, niskih zemljanih nasipa što su bili temeljne platforme za višesobne objekte. U središnjoj su zoni identificirane veće dimenzije i drukčija organizacija prostora, što upućuje na zgradu posebnog statusa. Na jugoistočnom rubu naselja potvrđena je koncentracija metalurških ostataka: razlomljeni krucibili s tragovima slitine, komadi troske kao nusprodukta topljenja te fragmenti kalupa i gotovih predmeta. Ovakav sklop nalaza tipičan je za radionice gdje se ne samo talilo i lijevalo, nego i popravljalo, recikliralo i standardiziralo proizvodnju.
Urbanistička logika na stepi
Semijarka pokazuje raster koji se na prvi pogled doima poznatim iz drugih prapovijesnih središta: dugi, pravocrtni nasipi dijele prostor na „parcele“, a kućne cjeline nižu se u redove. Premda je građa skromna, vjerojatno zemljano-drvena, uređenost je izrazita. Takva se slika razlikuje od difuznih, sezonskih staništa koja se češće bilježe na stepama, i približava se urbanizmu kakav povezujemo s „tradicionalno urbanim“ područjima drevnoga svijeta. Osim što je gradnja standardizirana, čini se da je i podjela prostora funkcionalna: stambene jedinice grupirane su u blokove, dok je industrijska zona smještena niz vjetar i uz prirodne komunikacije.
Usporedbe s drugim kasnobrončanodobnim lokacijama pokazuju koliko je Semijarka iznimka. Površina od oko 140 hektara – oko 346 „engleskih“ jutara – čini je najvećim poznatim planiranim naseljem te vrste u regiji. To se izravno nadovezuje na raspravu o tome jesu li stepne zajednice mogle razviti „gradske“ institucije bez monumentalne kamene arhitekture. Semijarka sugerira da je odgovor potvrdan: kriteriji funkcionalnog grada – podjela rada, centralno mjesto okupljanja i specijalizirana industrijska zona – ovdje su jasno prepoznatljivi.
Metalurgija kositrene bronce: tehnologija, logistika i organizacija
Kositrena bronca – slitina bakra s kositrom – traži precizan tehnološki nadzor. Dovoljno je spomenuti da promjene udjela kositra mijenjaju tvrdoću, lomljivost i točku tališta slitine. Sirovina za kositar relativno je rijetka i u pravilu udaljena od potrošačkih centara, pa je nužna stabilna opskrbna mreža. U Semijarki je pronađena upravo ona kombinacija pokazatelja koju stručnjaci dugo priželjkuju vidjeti na jednom mjestu: krucibili i kalupi, troska kao otpad topljenja, sirovine i gotovi predmeti, sve u sklopu izdvojene „industrijske“ zone na rubu naselja. Ta koncentracija ukazuje na proizvodnju u velikom obujmu i na organizacijske mehanizme koji su nadzirali protok sirovina i standardizirali postupke.
Logičan je zaključak da je naselje koristilo blizinu altajskih rudišta bakra i kositra. Irtiš je, kao važna riječna os, povezao sjever i jug te otvorio kanale razmjene prema istoku i zapadu. Na taj su se način u Semijarki mogli susretati resursi, znanje i potražnja. Takvi sustavi opskrbe pretpostavljaju društvene mehanizme nadzora, vjerojatno i hijerarhiju u kojoj je dio zajednice bio zadužen za nabavu i preradu, a dio za distribuciju i trgovinu. Snaga mjesta proizlazila je upravo iz te sinkronizacije funkcija.
Kultura i kronologija: mjesto u andronovskom horizontu
Keramika i drugi nalazi upućuju na povezivanje Semijarke s kulturnim kompleksima Čerkaskul te Aleksejevka–Sargari. Ti se sklopovi često svrstavaju u širi andronovski horizont, veliku kulturnu domenu kasnog brončanog doba sjeverne i središnje Euroazije. Preliminarne procjene smještaju početke naselja oko 1600. pr. Kr., s mogućim fazama širenja i pregradnje. Semijarka je, dakle, nastala u razdoblju kad se metalurgija i dalekosežne mreže razmjene već intenzivno razvijaju, a upravo takve okolnosti pogodovale su nastanku trajnih središta.
Važno je naglasiti da „grad na stepi“ ne negira mobilnost, nego ju upotpunjuje. Sezonska kretanja i stočarstvo nisu nestali, ali su očito bili usklađeni s potrebama stalnog pogona. To je iskustveno uvjerljivo: za trajnu industrijsku zonu trebaju zalihe goriva, sirovine i radna snaga; za njihovu dopremu i prehranu poželjne su fleksibilne, ali pouzdane mobilne mreže. Semijarka pokazuje da su te dvije logike – pokretljivost i ukotvljenost – mogle koegzistirati i stvarati održiv sustav.
Kako su istraživači „čitili“ grad
Terenska ekipa kombinirala je geofizičke metode (magnetometrija i srodne tehnike), snimanje dronovima te selektivne iskope. Geofizika je omogućila prepoznavanje pravocrtnih nasipa i velikih struktura bez opsežnog kopanja, dok su sondiranja dala presjeke zidova, podnica i ognjišta te uzorke za laboratorijsku obradu. U metalurškoj zoni dokumentirani su brojni primjerci krucibila s očuvanim kapljicama slitine i stvrdnutim filmom metala na unutarnjim stijenkama, kao i raznoliki tipovi troske. Uz to su prikupljeni ulomci kalupa i gotovi predmeti koji dopunjuju tehnološku priču.
Laboratorijske analize usmjerene su na kemijski sastav ostataka i mineralogiju troske. One pomažu u rekonstrukciji tehnike topljenja i u povezivanju sirovina s mogućim izvorima. Premda će buduća istraživanja donijeti detaljnije rezultate, već sada se kao najočitiji izvor kositra i bakra nameću ležišta u Altaju. Usporedbe s nalazima iz drugih regija pokazuju da je razmjer industrijskog područja u Semijarki neuobičajeno velik, što je dodatni argument za centralizirani pogon.
Svakodnevni život i društvena organizacija
Pravokutne, višedijelne kuće sugeriraju modularnu gradnju i standardizirane tlocrte. Neki su prostori vjerojatno služili kao stambene jedinice, drugi kao spremišta i manje radionice. Raspored „ulica“ i redova kuća upućuje na predvidljive zone kretanja – važno obilježje prostora u kojem se koordinira rad, dovoz sirovine i odvoz gotovih proizvoda. Središnja zgrada razlikuje se dimenzijama i položajem te je mogla imati ceremonijalnu ili upravnu funkciju. Sve to skupa implicira postojanje društvenih uloga i odgovornosti, od nadzora proizvodnje do odlučivanja o razmjeni.
Materijalni ostaci iz kućnih cjelina – keramika, oruđe, sitni metalni predmeti – pokazuju repertoar svakodnevice koji je bio i praktičan i dovoljno standardiziran da se lako održava. To sugerira stabilnost opskrbnih lanaca i prenošenje znanja. U takvim sustavima znanje o metalurgiji, nabavi goriva i održavanju peći prenosi se unutar zajednice, ali i kroz razmjenu s drugim skupinama – što Semijarku čini važnom točkom u širem kulturnom krajoliku.
Trgovina i umreženost: zašto je mjesto iznad Irtiša ključno
Položaj iznad Irtiša nije samo slikovit nego i strateški. Rijeka je ključna komunikacijska os koja spaja regije Sibira s jugom i zapadom, a nizine oko nje pogodovale su kretanju ljudi i robe. U tom je kontekstu Semijarka imala smisao kao središte prikupljanja sirovina i distribucije gotovih proizvoda. Kretanje predmeta moguće je pratiti i kemijskim „potpisima“ – sastavi slitina i nečistoće ponekad upućuju na određene izvore ruda, a upravo takva zapažanja sve više povezuju Semijarku s altajskim ležištima.
Šira slika razmjene uključuje i kontakte sa susjednim kulturnim skupinama. Nalazi keramike i tipova predmeta sugeriraju doticaje s obližnjim skupinama andronovskoga kruga. Moguće je da su se u Semijarki sklapali dogovori, razmjenjivala dobra i održavali rituali koji su učvršćivali međuzajedničke veze. Industrijska zona pritom nije bila izolirana: njezin je učinak bilo lako osjetiti u svakodnevici – od alata koji su mijenjali ekonomiju rada do ukrasa koji su oblikovali statuse i identitete.
Otvorena pitanja i planovi istraživanja
Unatoč obilju podataka, brojna su pitanja i dalje otvorena. Trajanje i ritam naseljavanja tek treba precizirati serijom apsolutnih datiranja. Nije posve jasno jesu li sve kućne cjeline bile istodobne ili su se nizale u fazama. Niti je razjašnjeno jesu li se tehnike metalurgije mijenjale kroz vrijeme – na što bi mogle upućivati razlike u sastavu troske i tragova metala u krucibilima. Buduća istraživanja usmjerit će se i na okolišne aspekte proizvodnje: potrošnju goriva, upravljanje vodom te postupanje s otpadom.
Pridonijet će i bioarheološke analize: ostaci bilja i životinja pomoći će rekonstruirati prehranu i gospodarstvo, a izotopna mjerenja mogu pokazati obrasce mobilnosti stanovništva i životinja. Uspostava ovakva skupa analiza bit će ključna da se razumije kako je „grad na stepi“ održavao ravnotežu između lokalnih resursa i uvoznih materijala, te kako je to utjecalo na društvenu dinamiku.
Semijarka u širem euroazijskom okviru
U odnosu na najpoznatija prapovijesna središta, Semijarka je posebna po smještaju između šumostepskih i stepskih zona i po neposrednoj vezi s altajskim rudama. Sličnosti s drugim lokalitetima andronovskog kruga vide se u standardiziranim tlocrtnim rješenjima i redovima stambenih cjelina, ali izdvojena industrijska zona i razmjer mjesta čine je gotovo jedinstvenom. Zbog toga Semijarka zauzima važno mjesto u raspravi o genezi „grada“ izvan velikih riječnih civilizacija. Ako grad definiramo funkcionalno – kroz podjelu rada, centralni prostor i specijaliziranu proizvodnju – tada Semijarka ispunjava ključne kriterije.
Otkriće ima i metodološku važnost. Pokazuje koliko su dronovi, geofizika i ciljana iskapanja moćni kad se primjenjuju zajedno: moguće je steći uvid u cjelinu bez destruktivnih zahvata, a pritom prikupiti dovoljno materijala za precizne znanstvene analize. Upravo će zahvaljujući takvu pristupu buduće kampanje brže odgovarati na pitanja o trajanju, fazama gradnje, tehnološkim promjenama i društvenoj organizaciji.
Gdje pratiti nova saznanja
Otkriće je predstavljeno 18. studenoga 2025., a već je izazvalo veliki interes stručne i šire javnosti. U trenutku pisanja, 06. prosinca 2025., dostupni su detaljni sažeci rezultata, fotografije iz zraka i prikazi industrijske zone, kao i popularnoznanstveni članci koji kontekstualiziraju nalaze. Kako projekt napreduje, očekuju se dodatni tehnički prilozi i katalozi nalaza te širenje baza podataka o metalurškim tragovima i keramičkim tipovima. Za ažurne informacije vrijedi pratiti službene objave sveučilišta i časopisa te specijalizirane portale posvećene arheologiji Euroazije.
Povezane institucije i resursi