Svend Brinkmann u svom djelu "Razmišljanje: U obranu promišljenog života" ističe važnost promišljenog pristupa životu te laganim koracima istražuje ulogu razmišljanja u našim životima danas.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi dio je opisni i bavi se pitanjima poput "što zapravo znači razmišljati?", "zašto je u današnjem svijetu postalo teško razmišljati?" i "odakle zapravo dolazi razmišljanje?"

Drugi dio djela donosi preskriptivni pristup, u kojem Brinkmann nudi nekoliko brzih i relativno jednostavnih strategija za unapređenje razmišljanja u svakodnevnom životu.

Čitatelj se upoznaje s nizom važnih i složenih filozofskih pitanja. Brinkmann, na primjer, uvodi starogrčkog filozofa Sokrata i spominje izazov koji postavlja Platonov brat, Glaukon, u "Državi".

Glaukon Sokratu predlaže zamisao o postojanju prstena koji bi svom nositelju omogućio nevidljivost kad god bi to poželio. Glaukon tvrdi da bi svatko s takvom moći krao i ubijao te bi "u svakom pogledu bio poput boga među ljudima".

U središtu Glaukonovog izazova je tvrdnja da nas mogućnost otkrića prisiljava da budemo dobri. Ako bismo mogli nekažnjeno biti nepravedni, bili bismo takvi.

Brinkmann sažima Sokratov važan odgovor na ovaj izazov, koji uključuje Platonova razmišljanja o unutarnjoj vrijednosti pravde, shvaćene kao harmonija unutar duše.

Ipak, Brinkmann ne donosi konačan zaključak o adekvatnosti Sokratovog odgovora. Njegova poanta ovdje, kao i kod mnogih drugih "mislenih eksperimenata" spomenutih u knjizi, jest poticati našu promišljenost: "čin racionalnog razmišljanja o pitanjima na koja ne postoji jedinstven odgovor".

Ono što Brinkmann smatra promišljenosti treba razlikovati od drugih popularnih pristupa racionalnom razmišljanju. Primjerice, svoju knjigu započinje referencama na djelo Daniela Kahnemana "Mišljenje, brzo i sporo" iz 2011. Kahneman razlikuje "Sustav 1" i "Sustav 2" načine razmišljanja. Sustav 1 obuhvaća razmišljanje koje je brzo, intuitivno i automatsko. Sustav 2 je sporije i analitičkije.

Uzmimo za primjer poznati Wasonov selekcijski zadatak. Zamislite da vam se predstave četiri karte, svaka s brojem na jednoj strani i bojom na drugoj. Karte su raspoređene u sljedećem redoslijedu: 3, 8, Plava, Crvena.

Zatim vas se pita koju ili koje karte morate okrenuti kako biste dokazali pravilo da karta s parnim brojem ima plavu stranu s druge strane. Koju ili koje karte okrećete?

Test izgleda jednostavno, ali originalni eksperiment pokazuje da je samo oko jedan od deset ljudi pravilno odgovorio.

Wasonov test ispituje našu sposobnost primjene pravila klasične logike oko hipotetičkih silogizama ili uvjetnog rezoniranja. Intuitivni odgovori na test koji koriste samo načine razmišljanja Sustava 1 ovdje neće biti dovoljni. Potrebno je sporo i pažljivo promišljanje, vrsta racionalnog razmišljanja koju Kahneman pripisuje Sustavu 2, kako bismo zaključili da trebamo okrenuti kartu s brojem 8 i crvenu kartu kako bismo dokazali pravilo.

Međutim, Brinkmannova ideja promišljenosti nije samo o vježbanju naših racionalnih sposobnosti za rješavanje zagonetki poput ove. On poziva na veći naglasak na ono što naziva "egzistencijalnim dimenzijama razmišljanja".

Baš kao što pokret usredotočenosti (mindfulness) nastoji usmjeriti našu pažnju na naše postojanje u vremenu i prostoru, Brinkmannova promišljenost je o vježbanju naše sposobnosti da kontempliramo o sebi i svijetu oko nas.

Misleni eksperimenti Širina Brinkmannova istraživanja poticajnih ideja vjerojatno će zadovoljiti znatiželjnog čitatelja. Već u prva dva poglavlja, on ukratko predstavlja ideje Aristotela, Martina Heideggera, Hannah Arendt, Johna Deweya, Judith Jarvis Thomson i Johna Rawlsa.

Svaki od ovih filozofa, bilo u proučavanju njihova djela ili u vježbanju njihovih mislenih eksperimenata, nudi važne lekcije o značaju promišljenog života.

Svako poglavlje završava s vježbom – uglavnom poznatim mislenim eksperimentima iz različitih područja filozofije – koje Brinkmann nudi kao praktične primjene vrste promišljenosti koju istražuje.

Drugi, preskriptivni dio njegove knjige, nažalost, najkraći je. Ipak, Brinkmann nudi sedam različitih načina kako svi možemo bolje uključiti promišljenost u naše živote.

Možemo razmišljati zajedno sa svijetom, čime misli da možemo oblikovati naše okruženje na način koji potiče promišljeni život. To bi moglo uključivati učenje o tome kako najbolje eksternalizirati određene kognitivne vježbe (na primjer, vođenjem dnevnika) i stvaranje "ekologije pažnje" za sebe.

Možemo razmišljati zajedno s našim tijelima i razmišljati dok se krećemo. Postoji duga tradicija hodanja i razmišljanja. Sokrat je poznato hodao s građanima Atene dok je prakticirao svoj specifični način filozofskog ispitivanja. Škola Aristotela u Ateni također je postala poznata kao peripatetička škola, po njegovoj navici hodanja tijekom predavanja.

Možemo razmišljati zajedno s knjigama, sve dok si uzimamo vremena za čitanje polako, pažljivo i promišljeno. Možemo razmišljati zajedno s djecom, koja nas neprestano potiču na maštanje, postavljanje pitanja o svemu i kreativno razmišljanje. I možemo razmišljati u razgovoru jer, kako Brinkmann tvrdi, "svo razmišljanje je dijaloško". Razmišljanje s drugima i razmišljanje sami sa sobom zahtijeva vrijeme i strpljenje istraživanja u obliku dijaloga.

Konačno, možemo razmišljati zajedno s poviješću. Trebali bismo usmjeriti promišljenu pažnju prema prošlosti, prema Brinkmannu, jer "što bolje razumijete povijesne sile koje vas oblikuju, to bolje možete razmišljati".

Podučavanje i učenje Završni eksperiment koji Brinkmann ostavlja čitatelju je poticajan na razmišljanje. "Ostavite filozofska razmišljanja o etici, politici i osobnom identitetu", kaže on, i umjesto toga "poduzmite osobniji i egzistencijalniji misaoni eksperiment".

Zamislite da se naši životi pretvaraju u knjige. Kako bi se poglavlja nazivala? Kako bi knjiga počela? Kako bi knjiga završila?

Brinkmann ovdje zamišlja osobno okviranje promišljenog života. Naša refleksivnost i kontemplativne sposobnosti su, navodno, ono što nas, homo sapiense (doslovno "mudar čovjek"), razlikuje od ne-ljudskih životinja. Stoga, ako želimo voditi smislenije i ispunjenije živote, tada:
potrebno je prakticirati promišljenost i stvoriti bolje uvjete za razmišljanje, posebice u društvu koje se tako dugo usredotočilo na učinkovitost umjesto na uranjanje, i korisnost umjesto na značenje.

Unatoč svojim vrlinama, ovo je knjiga u pohvalu promišljenosti koja možda na kraju neće potaknuti smisleno promišljanje koje zagovara. Njen ritam i sažetost vjerojatno će knjigu učiniti dostupnijom i privlačnijom suvremenom čitatelju, ali Brinkmann riskira da postane žrtva upravo "učinkovitosti" i "korisnosti" koje kritizira.

Filozof je ljubitelj mudrosti. Poticanje promišljenosti, a time i procesa postajanja filozofom, mora uključivati ljubavnu pažnju, čuđenje i divljenje prema svijetu te prema našem postojanju kao članovima globalne zajednice.

Podsjećajući nas da je razmišljanje ono što nas čini ljudima, Immanuel Kant je napisao:

Dvije stvari ispunjavaju um svaki put novim i rastućim divljenjem i strahopoštovanjem, što češće i postojanije razmišljamo o njima: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni. Ne samo da ih naslućujem i tražim kao da su zamračene u tami ili u transcendentalnom području izvan mog horizonta: vidim ih pred sobom i izravno ih povezujem sa sviješću o vlastitom postojanju.

Možda se nedostatak Brinkmannove knjige najbolje može sažeti u analogiji. Veliki učitelj prirodnih znanosti ne izlaže samo zakone koji upravljaju prirodnim svijetom i ne navodi samo mnoga dostignuća i otkrića koja su rezultat kolektivnih ljudskih napora tijekom tisućljeća. To je samo instrukcija.

Veliki učitelj prirodnih znanosti, s ciljem da zaista nadahne svoje učenike da postanu znanstvenici, njeguje znatiželju u njima. To je poučavanje.

Mnogi misaoni eksperimenti koje Brinkmann nudi odvojeni su od konteksta njihovih rasprava. Koriste se kao testovi promišljenosti. No, nije jasno kako Trolley problemi (da uzmemo jedan primjer iz knjige) potiču smisleno razmišljanje o posebnostima naših složenih i dinamičkih moralnih života.

Umjesto da nas se ponovno pita bismo li povukli polugu, Brinkmann bi možda trebao više vremena posvetiti izazovu da preispitamo što razmišljanje doista uključuje. Življenje promišljenijih života je teško i nije uvijek zgodno. Smisleno razmišljanje mora se obavljati polako i pažljivo. Također je lako zaboraviti da ono zahtijeva praksu, strpljenje i vodstvo dobrih učitelja.

Projekt stvaranja kratke i pristupačne knjige u pohvalu promišljenosti i njezine važnosti za suvremeni svijet pravovremen je i važan. Brinkmann je u pravu što nas na to podsjeća.

No, on preuzima i zahtjevniji zadatak vođenja razmišljanja svojih čitatelja, u pokušaju da modelira što promišljenost uključuje, i tu je možda gdje ih podcjenjuje – gdje više instruira nego što poučava.

Original:
Oscar Davis
Docent filozofije i povijesti, Sveučilište Bond