Rat u Božje ime i tiha odgovornost turizma
Kada politički ili vjerski vođe posegnu za Božjim imenom kako bi opravdali rat, nasilje prestaje biti prikazano kao politička odluka i počinje se predstavljati kao navodna moralna nužnost. Upravo u tome leži jedna od najopasnijih promjena u javnom govoru: rat više nije tek sredstvo moći, teritorija ili geopolitičkog pritiska, nego se pokušava uzdići na razinu svetog zadatka. Takav pomak briše granice koje bi trebale obuzdavati nasilje, jer svaku kritiku čini lakšom metom optužbi za nelojalnost, nevjeru ili izdaju zajednice. U svijetu koji je već opterećen ratovima, polarizacijom i krizom povjerenja, takva retorika dodatno razara prostor za razum, diplomaciju i elementarnu ljudsku solidarnost.
Posljednjih mjeseci i međunarodne institucije i vjerski autoriteti upozoravaju upravo na tu opasnost. U propovijedi na Cvjetnicu 29. ožujka 2026. papa Lav XIV. poručio je da je Isus “Kralj mira” kojega nitko ne može koristiti za opravdavanje rata. Time je još jednom jasno povukao crtu između vjere kao poziva na dostojanstvo čovjeka i religije kao političkog instrumenta. Slična upozorenja posljednjih su godina stizala i iz Ujedinjenih naroda te Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava, koji ističu da su vjerske razlike sve češće instrumentalizirane radi političke koristi, poticanja straha i opravdavanja nasilja. To nije tek teorijska opomena, nego dijagnoza suvremenog svijeta u kojem se simboli svetoga često pretvaraju u retoričko oružje.
Kada religija postane političko oružje
Problem ne počinje onoga trenutka kada padnu prve bombe, nego mnogo ranije, u jeziku. Ratovi se najprije normaliziraju govorom koji protivnika prikazuje kao prijetnju ne samo državi nego i vjeri, identitetu i samom moralnom poretku. U takvom okviru nestaje prostor za složenost. Ljudi se dijele na “naše” i “njihove”, a politički sukob dobiva obilježja svetog sukoba. Čim se to dogodi, svako ograničenje sile postaje slabost, a svaki poziv na pregovore lako se prikazuje kao popuštanje zlu. Upravo zato je zazivanje Boga u ratnoj propagandi toliko pogubno: ono ne samo da opravdava nasilje nego mu pokušava dati aureolu pravednosti.
To ima i šire posljedice od samog bojišta. Kad se religijski jezik stavi u službu rata, strada i sama religija, jer se njezin moralni autoritet troši na legitimiranje razaranja. Vjernicima se tada šalje poruka da je pripadnost važnija od savjesti, da je lojalnost grupi važnija od dostojanstva čovjeka, te da se patnja drugih može relativizirati ako dolazi s “pogrešne” strane granice. Takva logika ne završava s formalnim završetkom sukoba. Ona ostaje živjeti u društvima, u obrazovanju, u medijima i u međugeneracijskom prijenosu nepovjerenja. Zato rat vođen u ime Boga ne uništava samo gradove i živote, nego i moralnu infrastrukturu zajednica.
Upravo zbog toga Ujedinjeni narodi već godinama upozoravaju da nasilje na osnovi religije ili uvjerenja nije izdvojeni fenomen, nego dio šireg obrasca diskriminacije, stigmatizacije i političke manipulacije. Kada službene međunarodne institucije govore o instrumentalizaciji vjerskih razlika, one zapravo opisuju proces u kojem se identitet koristi za mobilizaciju straha i poslušnosti. To je važna formulacija jer podsjeća da religija sama po sebi nije uzrok rata, ali može postati snažan instrument u rukama onih koji žele rat učiniti prihvatljivijim, nužnijim ili čak svetim. Otpor toj zloupotrebi zato nije napad na vjeru, nego obrana njezina temeljnog moralnog smisla.
Zašto je otpor toj logici društvena obveza
U demokratskim društvima nije dovoljno očekivati da će isključivo diplomacija ili međunarodno pravo zaustaviti opasne ideološke obrasce. Institucije jesu važne, ali je jednako važna društvena klima u kojoj građani, mediji, sveučilišta, kulturne ustanove, vjerske zajednice i civilno društvo odbijaju prihvatiti da je nasilje legitimno ako je upakirano u jezik svetoga. Kada takav otpor izostane, propagandni okvir brzo postaje svakodnevica. Ratni govor ulazi u televizijske studije, političke kampanje, propovijedi i društvene mreže, a moralna osjetljivost javnosti postupno slabi.
Posebna je odgovornost pritom na vjerskim vođama. Kada oni jasno odbace svaku mogućnost da se Bog koristi kao alibi za ubijanje, oni ne iznose tek teološki stav nego interveniraju u politički prostor i postavljaju granicu onome što vlast smije učiniti s religijskim simbolima. No odgovornost ne prestaje na njima. Mediji imaju obvezu prepoznati i raskrinkati trenutak u kojem politička poruka prestaje biti državna strategija, a počinje postajati moralna ucjena. Obrazovne ustanove imaju zadaću učiti razlici između identiteta i isključivosti. Kulturni sektor mora čuvati prostor za empatiju, dijalog i sjećanje na ljudsku cijenu ideoloških sukoba.
U tom smislu, otpor ratu u Božje ime nije pitanje apstraktne etike, nego obrane javnog prostora od jezika koji ukida ljudskost. Kad se jednom prihvati ideja da je nasilje moralno uzvišeno samo zato što je obučeno u religijsku simboliku, društvo se odriče jednog od posljednjih mehanizama samokontrole. Zato je presudno stalno podsjećati da nijedna država, vojska ili politička agenda nema monopol nad Bogom, istinom ili dostojanstvom žrtve.
Gdje se u toj priči pojavljuje turizam
Na prvi pogled, turizam može djelovati kao rubna tema u raspravi o ratu, religiji i političkoj manipulaciji. No upravo u toj prividnoj udaljenosti nalazi se njegova posebna važnost. Turizam nije samo industrija noćenja, aviokarata i potrošnje. On je jedan od rijetkih globalnih sustava koji u svojoj osnovi počiva na susretu ljudi, na prelasku granica i na spremnosti da se drugi ne promatra samo kroz stereotip ili neprijateljsku sliku. Kada funkcionira odgovorno, turizam stvara iskustvo neposrednosti: lice, grad, običaj, hrana, jezik i svakodnevica drugoga prestaju biti apstraktni pojmovi i postaju konkretna ljudska stvarnost.
Zato i Ujedinjeni narodi turizam ne opisuju samo ekonomskim jezikom. U poruci povodom Svjetskog dana turizma 2024. glavni tajnik UN-a Antonio Guterres naglasio je da turizam povezuje ljude i može pridonijeti miru, dok je UN Tourism istu godinu posvetio temi “Turizam i mir”, ističući da putovanja, kulturna razmjena i održive turističke prakse mogu pomoći smanjenju napetosti, pomirenju i međusobnom razumijevanju. Godinu poslije, u poruci za Svjetski dan turizma 2025., naglasak je stavljen na to da turizam jača veze između ljudi i mjesta, gradi mostove među kulturama i podsjeća na zajedničku ljudskost. Riječ je o porukama koje zvuče gotovo skromno u odnosu na glasnu retoriku rata, ali upravo je u toj skromnosti njihova politička snaga.
Turizam kao korektiv svijeta zatvorenih identiteta
Ratna propaganda uvijek traži pojednostavljenu sliku drugoga. Da bi sukob bio održiv, “drugi” mora ostati dalek, plošan i sveden na etiketu. Turizam, kada nije kolonijalan, eksploatacijski ili agresivan prema lokalnoj zajednici, djeluje suprotno od toga. On otvara pukotine u unaprijed zadanim predodžbama. Pokazuje da iza apstraktnih oznaka stoje stvarni životi, obitelji, lokalne povijesti, vjerske prakse i svakodnevni interesi koji su često sličniji nego što političke elite žele priznati. Nije realno tvrditi da putovanje samo po sebi može zaustaviti rat, ali jest realno tvrditi da dugoročno smanjuje prostor za dehumanizaciju.
Ta se dimenzija posebno vidi u društvima obilježenima povijesnim traumama. Ondje gdje postoji kulturna razmjena, prekogranična suradnja, lokalni vodiči, zajednički projekti baštine i susreti ljudi iz različitih sredina, manje je prostora za održavanje mitova o apsolutnoj nespojivosti. Turizam tada ne djeluje kao spektakl, nego kao infrastruktura povjerenja. Upravo zato UN Tourism u svojim dokumentima i programima sve češće govori o “peace-sensitive sector”, odnosno o sektoru koji mora biti svjestan političkog i društvenog konteksta u kojem djeluje. Time se turizam definira ne samo kao gospodarska djelatnost nego i kao društvena praksa s etičkim posljedicama.
Važno je pritom izbjeći romantizaciju. Turizam može produbljivati nejednakosti, uništavati lokalne zajednice i svesti kulturu na potrošnu kulisu. Može postati i alat političkog marketinga kojim države prikrivaju represiju ili ratne posljedice. Upravo zato odgovornost sektora nije automatska. Ona postoji samo kada turizam poštuje lokalno stanovništvo, kulturnu baštinu, ljudska prava i granice održivosti. Drugim riječima, nije svaki turizam mirotvoran. Ali turizam koji se temelji na poštovanju, uključivanju lokalnih zajednica i stvarnom susretu ima potencijal biti jedan od rijetkih mekih korektiva svijeta koji se ponovno naoružava i ideološki ukrućuje.
Gospodarska snaga koja nosi i političku odgovornost
Tvrdnja da turizam ima društvenu odgovornost dodatno dobiva težinu kada se pogleda njegova globalna ekonomska snaga. Prema podacima UN Tourisma, u 2025. godini u svijetu je zabilježeno oko 1,52 milijarde međunarodnih turističkih dolazaka, što pokazuje da se sektor ne samo oporavio nego se vratio na put rasta unatoč geopolitičkim napetostima. WTTC procjenjuje da bi turizam i putovanja u 2025. trebali pridonijeti globalnom gospodarstvu s oko 11,7 bilijuna američkih dolara te podupirati oko 371 milijun radnih mjesta. To znači da je riječ o jednom od najvećih svjetskih gospodarskih sustava, ali i o sektoru čije poruke, prakse i investicije imaju šire posljedice od same zarade.
Kada tako velik sektor govori o održivosti, uključivosti, suradnji i miru, to nije nevažan dodatak korporativnim izvješćima, nego signal o tome kakvu vrstu međunarodnih odnosa želi podržati. Ako turizam doista povezuje mjesta, kapital, radnike, putnike, kulturne ustanove i lokalne zajednice, onda on sudjeluje u oblikovanju društvene klime. Pitanje stoga nije treba li turizam biti politički neutralan, nego može li si uopće priuštiti lažnu neutralnost u vremenu kada rat, propaganda i religijska instrumentalizacija razaraju temelje povjerenja na kojima i sam počiva.
Za destinacije koje ovise o turizmu ta je činjenica posebno važna. Nema stabilnog turizma bez sigurnosti, predvidivosti, otvorenosti i minimuma međusobnog povjerenja. Nema ni dugoročno održive turističke ekonomije ako javni prostor postane trajno zasićen govorom svetog neprijateljstva. Zato je interes turizma širi od interesa industrije: obrana dijaloga, kulturne razmjene i ljudskog dostojanstva nije samo moralni izbor nego i preduvjet održivog razvoja.
Tiha, ali stvarna odgovornost sektora
Što ta odgovornost znači u praksi? Prije svega, znači odbijanje logike u kojoj se ljudi i destinacije promatraju isključivo kroz profit ili propagandu. Znači ulaganje u modele razvoja koji ne istiskuju lokalno stanovništvo, ne pretvaraju baštinu u praznu scenografiju i ne hrane osjećaj poniženja među onima koji od turizma nose najveći teret, a imaju najmanje koristi. Znači i podršku projektima kulturne suradnje, obrazovanja, zajedničkog upravljanja baštinom i odgovornog predstavljanja osjetljivih povijesnih tema.
To također znači da turistička industrija, javne institucije i lokalne vlasti moraju biti svjesni jezika kojim govore o drugima. Ako je turizam prostor susreta, onda on mora aktivno izbjegavati stereotipe, egzotizaciju i banaliziranje tuđe vjere, kulture ili povijesne traume. U protivnom prestaje biti most i postaje još jedan mehanizam pojednostavljivanja. U vremenu pojačanih globalnih tenzija, upravo su takve “male” profesionalne odluke važne: kako se predstavljaju zajednice, kako se interpretiraju sveti prostori, kako se govori o konfliktnoj prošlosti i kako se lokalnom stanovništvu daje glas u priči o vlastitoj destinaciji.
Na međunarodnoj razini to podrazumijeva i jasniji otklon od pokušaja da se putovanja, hodočašća, kulturni turizam ili religijska baština stave u službu nacionalističke mobilizacije. Vjera i baština mogu biti snažni izvori susreta, ali jednako lako mogu postati kulise za poruke isključivosti. Upravo zato je važno da institucije, gradovi, organizatori putovanja i kulturni akteri inzistiraju na jeziku poštovanja, a ne nadmetanja u svetosti, pravu na žrtvu ili civilizacijskoj superiornosti.
U svijetu glasnih ratova važni su i tihi mostovi
U doba kada se javni prostor lako puni govorom apsolutnih istina, čistih identiteta i povijesnih misija, potrebno je braniti sve one sfere života koje podsjećaju da su ljudi prije svega ljudi. To ne znači ignorirati političku stvarnost ni glumiti da putovanje može zamijeniti diplomaciju. Znači samo prepoznati da se otpornost na ratnu logiku gradi i izvan vojnih i državnih institucija. Gradi se u jeziku, obrazovanju, kulturi, vjeri, medijima i svakom prostoru u kojem drugi prestaje biti simbol i ponovno postaje čovjek.
Zato je turizam, uza sve svoje proturječnosti, važan upravo kao tiha društvena sila. On nema moć zaustaviti tenkove, ali ima moć potkopavati predrasude bez kojih tenkovi lakše dolaze. Nema moć napisati mirovni sporazum, ali može pomoći da društva ne zaborave kako izgleda obična ljudska blizina. U trenutku kada neki vođe još pokušavaju rat prikazati kao sveti zadatak, svako područje koje čuva iskustvo susreta, razmjene i međusobnog priznavanja postaje dio obrane moralnih granica. A bez tih granica nijedna politika, nijedna vjera i nijedna ekonomija ne mogu dugoročno ostati humane.
Izvori:- - Vatican, homilija pape Lava XIV. na Cvjetnicu 29. ožujka 2026., s porukom da se Isusa, “Kralja mira”, ne može koristiti za opravdavanje rata (link)
- - United Nations Secretary-General, poruka za Međunarodni dan sjećanja na žrtve nasilja na temelju vjere ili uvjerenja, 22. kolovoza 2025., o napadima na ljude zbog njihovih uvjerenja i potrebi odbacivanja podjela (link)
- - OHCHR, pregled o suzbijanju netrpeljivosti prema osobama na temelju religije ili uvjerenja, s upozorenjem da se vjerske razlike instrumentaliziraju radi političke koristi (link)
- - UN Tourism, Svjetski dan turizma 2024. na temu “Turizam i mir”, o ulozi putovanja, kulturne razmjene i održivih praksi u smanjenju napetosti i poticanju razumijevanja (link)
- - United Nations Secretary-General, poruka za Svjetski dan turizma 2024., u kojoj se navodi da turizam povezuje ljude i može pridonijeti miru (link)
- - UN Tourism, Svjetski dan turizma 2025. i poruka o tome da turizam jača veze između ljudi i mjesta te gradi mostove među kulturama (link)
- - UN Tourism, podaci o međunarodnim turističkim dolascima u 2025. godini, procijenjenima na oko 1,52 milijarde (link)
- - WTTC, pregled misije organizacije i cilja poticanja mira, sigurnosti i razumijevanja kroz sektor putovanja i turizma (link)
- - WTTC, procjena gospodarskog učinka sektora u 2025., uključujući doprinos svjetskom BDP-u i zaposlenosti (link)
Kreirano: utorak, 31. ožujka, 2026.
Pronađite smještaj u blizini