Kada je njezinom bratu u dobi od samo četiri godine ugrađena srčana premosnica, Linda Park prvi je put izbliza vidjela koliko je krhko, ali i izdržljivo ljudsko srce. Taj obiteljski šok uveo ju je u svijet kardiologije mnogo prije nego što je upisala studij, a kasnije će odrediti i njezinu karijeru kardiološke medicinske sestre i znanstvenice.

Godinama kasnije, radeći kao kardiološka medicinska sestra – specijalist (nurse practitioner), Park je u ambulanti stalno iznova gledala isti obrazac. Pacijent bi prošao tešku operaciju srca ili zahvat poput ugradnje stenta, liječnici bi ga uputili u kardiološku rehabilitaciju, a on bi ili potpuno odustao od programa ili bi ga prekinuo nakon nekoliko tjedana. Na kontrolama su se vraćali isti problemi: manjak tjelesne aktivnosti, porast tjelesne težine, loša regulacija krvnog tlaka, umor i pad motivacije.

"Najviše me boljelo vidjeti da mnogi pacijenti jednostavno nisu imali alate da sami upravljaju svojim simptomima i napredovanjem bolesti," opisuje Park svoje rano iskustvo. "Kad bi redovito dolazili na rehabilitaciju, fizički bi procvjetali. No čim bi prestali vježbati i vratili se sjedilačkom načinu života, vraćali su se i stari rizici. Postalo je jasno da moramo pronaći način kako ih zadržati aktivnima i izvan bolničkih dvorana."

Zašto je kardiološka rehabilitacija presudna, osobito za starije

Kardiološka rehabilitacija danas je standard preporučen svim pacijentima nakon preboljelog infarkta, operacije premosnice, ugradnje stenta, zamjene srčanih zalistaka i drugih složenih kardiovaskularnih zahvata. Riječ je o strukturiranom programu koji najčešće traje oko 12 tjedana i uključuje nadziranu tjelesnu aktivnost, edukaciju o prehrani i promjeni životnog stila te psihosocijalnu potporu.

Posebno je važna za starije pacijente, koji nakon hospitalizacije često osjećaju strah od napora i nesigurnost pri svakodnevnim aktivnostima. U nadziranom okruženju rehabilitacijskog centra vježbaju laganim utezima, sudjeluju u aerobnim treninzima prilagođenima njihovim mogućnostima i provode ciljane vježbe istezanja i ravnoteže. Medicinsko osoblje kontinuirano prati krvni tlak, srčani ritam i opće stanje, što kod pacijenata povećava osjećaj sigurnosti.

Dobro strukturiran program rehabilitacije može poboljšati hod, izdržljivost i mišićnu snagu te smanjiti broj padova i prijeloma. Pacijenti se lakše kreću po kući i izvan nje, sigurnije koriste stepenice, dulje hodaju bez zaduhe i ponovno preuzimaju uloge u obitelji i zajednici. S druge strane, oni koji ne uključe rehabilitaciju u oporavak imaju veći rizik ponovnih kardiovaskularnih događaja, bržeg gubitka fizičke funkcije, ali i razvoja depresije i osjećaja bespomoćnosti.

Jaz između preporuka i stvarnosti

Unatoč snažnim stručnim preporukama, podaci pokazuju da tek manjina pacijenata uopće započne program kardiološke rehabilitacije. U velikim analizama koje obuhvaćaju pacijente starije životne dobi, sudjelovanje se kreće oko jedne četvrtine ukupnog broja onih koji imaju pravo na program, a među upisanima tek se svaki četvrti ili peti probije do završetka svih predviđenih tjedana.

Razlozi su višestruki i obično se preklapaju. Mnogi su još radno aktivni i teško usklađuju termin vježbanja s poslom. Drugi brinu o unucima ili starijim članovima obitelji i nemaju kome prepustiti skrb. Dio pacijenata živi daleko od rehabilitacijskog centra, pa je putovanje svaki drugi ili treći dan logistički i financijski teret. Tu su i psihološke barijere – od srama zbog vlastite fizičke forme do uvjerenja da je "operacija problem već riješila" i da je dodatna vježba nepotrebna.

Za zdravstveni sustav to je golemi propušteni potencijal. Studije pokazuju da redovito sudjelovanje u kardiološkoj rehabilitaciji smanjuje rizik od ponovne hospitalizacije i kardiovaskularne smrti, poboljšava kvalitetu života i smanjuje dugoročne troškove liječenja. No dobrobiti programa ne mogu se ostvariti ako pacijenti odustanu čim izađu iz bolnice ili nakon što odrade tek dio planiranih vježbi.

Digitalne tehnologije kao most između bolnice i doma

U potrazi za novim načinima motivacije, Park se počela pitati može li tehnologija koja je već postala dio svakodnevice – pametni telefoni, pametni satovi, fitness narukvice i kućni tlakomjeri – pomoći pacijentima da dugoročno ostanu aktivni. U isto vrijeme, razvoj nosivih uređaja i daljinskog praćenja zdravlja napravio je velik iskorak: danas je moguće u realnom vremenu pratiti broj otkucaja srca, ritam, broj koraka, potrošene kalorije, pa čak i kvalitetu sna.

Digitalno praćenje ima dvije ključne prednosti. Prva je objektivno bilježenje aktivnosti i vitalnih znakova, bez oslanjanja na pacijentovo sjećanje ili subjektivni dojam. Druga je mogućnost gotovo trenutačne povratne informacije – bilo kroz aplikaciju koja prikazuje grafove i upozorenja, bilo kroz automatizirane SMS poruke i podsjetnike koje pacijenta potiču na kretanje ili podsjećaju na ciljeve dogovorene s medicinskim timom.

Park je željela znati mogu li takvi digitalni alati postati produžena ruka kardiološke rehabilitacije i nakon što pacijent prestane dolaziti u dvoranu. Bi li jednostavan pedometar, mobilna aplikacija i personalizirane tekstualne poruke mogli motivirati ljude da ne odustanu od kretanja čim se suoče s prvim preprekama u svakodnevnom životu?

NIH studija: pedometar, aplikacija i poruke kao dodatna motivacija

Kako bi odgovorila na ta pitanja, 2021. godine pokrenula je randomizirano istraživanje uz potporu Nacionalnih instituta za zdravlje. U studiju je uključeno šezdeset žena i muškaraca prosječne dobi od 68 godina, svi s nedavnom kardiološkom dijagnozom ili zahvatom. Svi sudionici poticani su da sudjeluju u standardnom programu kardiološke rehabilitacije, a uz to su dobili i pedometre za praćenje broja koraka.

Pacijenti su nasumično raspoređeni u dvije skupine. Prva, kontrolna skupina, dobila je pedometar i povremene edukativne SMS poruke kojima ih se podsjećalo na važnost povećanja broja dnevnih koraka i redovite aktivnosti. Druga, intervencijska skupina, uz isto je dobila pristup mobilnoj fitness aplikaciji te dodatne motivacijske i edukativne poruke tijekom dva mjeseca nakon završetka formalne rehabilitacije.

Od 60 uključenih pacijenata, 51 je dovršio svih 12 tjedana kardiološke rehabilitacije. Analiza je pokazala da je upravo skupina s mobilnom aplikacijom i pojačanom digitalnom podrškom bila fizički aktivnija i nakon završetka službenog programa. U prosjeku su bilježili 8 860 koraka dnevno, dok je kontrolna skupina zabilježila 6 633 koraka. Drugim riječima, digitalna intervencija donijela je otprilike četvrtinu više koraka u odnosu na uobičajenu potporu.

"Naša je studija potvrdila da digitalna intervencija koja kombinira nosivi uređaj i aplikaciju na mobilnom telefonu može povećati razinu tjelesne aktivnosti nakon kardiološke rehabilitacije," istaknula je Park nakon objave rezultata. Koraci se pritom ne promatraju samo kao broj na ekranu – oni su jednostavan, pacijentima razumljiv pokazatelj koliko se zaista kreću iz dana u dan.

Što više koraka znači za srce i svakodnevni život

Povećanje prosječnog broja koraka za tisuću ili dvije dnevno možda na prvi pogled ne zvuči spektakularno, ali u kardiologiji takve promjene dugoročno čine veliku razliku. Redovito hodanje pridonosi poboljšanju kardiorespiratorne kondicije, snižavanju krvnog tlaka i boljim razinama lipida u krvi. Ujedno pomaže boljoj regulaciji šećera kod osoba s dijabetesom, što je iznimno važno jer se šećerna bolest često javlja zajedno s kardiovaskularnim bolestima.

Za starije pacijente, svaki dodatni korak često znači i veću samostalnost. Više kretanja povezuje se s boljom ravnotežom i manjim rizikom od padova, a mogućnost da samostalno obave kupovinu, prošeću parkom ili posjete prijatelje ima izravni pozitivan učinak na psihičko zdravlje. Mnogi prijavljuju manje simptoma depresije i tjeskobe kad se osjećaju sposobnije i kad ponovno preuzmu ulogu aktivnog člana obitelji i zajednice.

Digitalni alati pritom imaju još jednu prednost: mogu pacijentima učiniti napredak vidljivim. Grafikoni, ciljevi i podsjetnici u aplikaciji pomažu da se i mali pomaci prepoznaju i nagrade, što dodatno potiče ustrajnost. Umjesto da vježbanje doživljavaju kao apstraktnu preporuku, pacijenti vide konkretne brojke koje se mijenjaju iz dana u dan.

Od individualne studije do šire digitalne strategije

Ohrabrena rezultatima, Park je nastavila širiti svoje istraživanje. U novijim, multicentričnim projektima uspoređuje pacijente iz urbanih područja s onima iz ruralnih sredina, kako bi bolje razumjela kako dostupnost interneta, pametnih telefona i rehabilitacijskih centara utječe na uspjeh digitalnih intervencija. Posebnu pažnju posvećuje tome kako prilagoditi sadržaj poruka, aplikacija i virtualnih programa osobama koje možda nisu odrasle s tehnologijom i koje se u početku osjećaju nesigurno u digitalnom okruženju.

Jedan od pristupa na koje se oslanja jest i grupna online tjelovježba, poput virtualne joge ili zajedničkih sesija istezanja. Takve aktivnosti ne samo da pacijentima pružaju vođenu vježbu u vlastitom domu, nego i ublažavaju socijalnu izolaciju, čestu među osobama koje su preboljele teške srčane događaje. Osjećaj pripadnosti grupi, čak i preko ekrana, mnogima pomaže da ostanu motivirani i da ustraju u promjenama životnog stila.

Uloga digitalnih tehnologija ne završava pritom na motivaciji za kretanje. U idealnom scenariju, podaci iz glucometara, tlakomjera, uređaja za praćenje srčanog ritma i drugih kućnih uređaja automatski bi se slali u elektronički karton pacijenta. Liječnici i medicinske sestre imali bi uvid u parametre gotovo u realnom vremenu i mogli bi ranije uočiti pogoršanje stanja – primjerice postupni porast tjelesne težine kod bolesnika sa srčanim zatajivanjem ili učestalije epizode aritmije.

Takva cjelovitija slika omogućila bi preciznije i pravodobnije prilagodbe terapije, smanjenje broja hitnih prijema i bolji osjećaj sigurnosti kod pacijenata. Iako još uvijek nisu svi zdravstveni sustavi tehnički i organizacijski spremni za potpunu integraciju kućnih mjernih uređaja s bolničkim sustavima, upravo je to standard kojemu istraživači poput Park teže.

Širi trend: od bolničkog programa do hibridne skrbi

Istraživanje koje vodi Park uklapa se u širi globalni trend digitalizacije kardiološke rehabilitacije. Diljem svijeta sve je više programa koji kombiniraju klasične, u dvorani vođene vježbe s kućnim vježbanjem uz podršku aplikacija, videopoziva i pametnih uređaja. Takvi hibridni modeli nastoje premostiti tipične prepreke – udaljenost do centra, nedostatak vremena, zdravstvene krize poput pandemija – uz očuvanje visoke razine sigurnosti i stručnog nadzora.

Brojne nedavne studije pokazuju da digitalne intervencije, uključujući nosive uređaje, aplikacije za praćenje aktivnosti i telezdravstvene platforme, mogu povećati broj odrađenih sesija rehabilitacije i poboljšati pridržavanje preporučenih vježbi. U mnogim analizama bilježi se i pad ponovnih hospitalizacija te bolji subjektivni doživljaj kvalitete života kod pacijenata koji koriste takve tehnologije u usporedbi s onima koji se oslanjaju isključivo na klasične ambulantne kontrole.

Digitalna rješenja istodobno otvaraju pitanja pravednog pristupa skrbi. Ne sudjeluju svi pacijenti jednako u digitalnim programima – razlike u dobi, obrazovanju, primanjima, digitalnoj pismenosti i dostupnosti interneta mogu stvoriti novi jaz u zdravstvenim ishodima. Zbog toga sve veći broj stručnih smjernica naglašava da digitalna kardiološka rehabilitacija mora biti dopuna, a ne zamjena za fizički dostupne programe, te da se mora aktivno raditi na uklanjanju digitalnih barijera.

Što ova saznanja znače za pacijente i zdravstveni sustav

Priča o Lindi Park i njezinim studijama na prvu je priča o tehnologiji, ali u srži ostaje priča o ljudskoj motivaciji. Pacijenti koji se osjećaju uključeno, informirano i podržano – bilo kroz razgovor s medicinskom sestrom u dvorani, bilo kroz poruku koja stiže na ekran mobitela – vjerojatnije će zadržati zdrave navike i nakon što prestane neposredni nadzor.

Za zdravstvene sustave, uključujući i hrvatski, iskustva ovakvih istraživanja predstavljaju vrijedan izvor inspiracije. Uvođenje pedometara, fitness aplikacija i strukturiranih SMS podsjetnika u postojeće programe kardiološke rehabilitacije moglo bi relativno jednostavno produžiti "doseg" bolničkih timova do pacijentova doma. Posebno bi to moglo pomoći onima koji žive daleko od velikih centara ili imaju ograničene mogućnosti putovanja.

Park smatra da je upravo sada iznimno uzbudljivo vrijeme za digitalno zdravlje. Tehnologija je dovoljno napredna da omogući kontinuitet skrbi, ali je i dovoljno raširena da većina pacijenata ima barem neki uređaj koji se može uključiti u program – pametni telefon, sat ili jednostavnu narukvicu koja broji korake. Ključno je, međutim, da se digitalna rješenja ne shvate kao trik, nego kao ozbiljan dodatak standardnoj skrbi, osmišljen u suradnji s kardiolozima, medicinskim sestrama, fizioterapeutima i samim pacijentima.

Ako se takav pristup dosljedno provede, budućnost kardiološke rehabilitacije mogla bi izgledati bitno fleksibilnije nego danas: dio vježbi odvijat će se u bolničkoj dvorani, dio u dnevnoj sobi uz vodstvo instruktora na ekranu, a dio kroz samostalne šetnje kvartom uz diskretan, ali stalan digitalni podsjetnik da je svaki korak važan za zdravlje srca.