Studija provedena na medicinskom fakultetu Stanford otkriva kako kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), jedan od najčešćih tretmana za depresiju, može dovesti do značajnih promjena u moždanoj aktivnosti pacijenata. Ovaj oblik terapije već je dugo prepoznat kao djelotvoran pristup u liječenju različitih mentalnih poremećaja, ali nova istraživanja pokazala su da KBT može izazvati i trajne promjene u mozgu, osobito kod pacijenata koji boluju od depresije u kombinaciji s pretilošću. Depresija i pretilost zajedno čine posebno tešku kombinaciju za liječenje, a pacijenti s ovim problemima često ne reagiraju dobro na standardne tretmane poput antidepresiva. Uobičajena stopa uspješnosti za antidepresive kod ove populacije iznosi tek 17%, što ukazuje na potrebu za prilagođenim pristupima liječenju.

Istraživanje, koje je uključivalo 108 odraslih osoba, pruža nove uvide u to kako se mozak može preoblikovati kroz terapiju, osobito kada se terapija usmjeri na specifične probleme s kojima se pacijenti suočavaju u svakodnevnom životu. KBT koja je korištena u ovoj studiji bila je fokusirana na rješavanje problema, a rezultati su pokazali da je terapija smanjila simptome depresije kod trećine pacijenata, uz istovremene pozitivne promjene u njihovim moždanim krugovima. Ove promjene bile su vidljive već nakon dva mjeseca terapije, što sugerira da terapija ne djeluje samo na emocionalnu razinu, već i na neurološke procese u mozgu pacijenata.

Glavni cilj terapije bio je poboljšati kognitivne vještine, poput planiranja, rješavanja problema i filtriranja nevažnih informacija. Kroz terapiju, pacijenti su radili s terapeutima na identificiranju stvarnih životnih problema, poput sukoba u međuljudskim odnosima, te su zajedno razvijali rješenja koja bi im pomogla u svakodnevnom funkcioniranju. Upravo te vještine oslanjaju se na specifičan set neurona u mozgu, poznat kao kognitivni kontrolni krug, koji je ključan za procese poput koncentracije i donošenja odluka. Tijekom istraživanja, pacijenti su prošli kroz seriju fMRI skeniranja kako bi se pratile promjene u aktivnosti ovog kruga.

Skeniranja su provedena na početku studije, zatim nakon dva mjeseca, šest mjeseci, dvanaest mjeseci i na kraju nakon dvadeset četiri mjeseca. Rezultati su pokazali da su pacijenti koji su prošli kroz terapiju rješavanja problema zabilježili smanjenje aktivnosti u kognitivnom kontrolnom krugu, što je bilo povezano s poboljšanjem njihovih kognitivnih sposobnosti. Smanjenje aktivnosti u ovom neuralnom krugu ukazivalo je na to da su pacijenti razvili učinkovitije metode obrade informacija, što je dovelo do poboljšanja u svakodnevnom životu. S druge strane, kod pacijenata koji nisu prošli kroz terapiju, smanjenje aktivnosti tog kruga bilo je povezano s pogoršanjem kognitivnih funkcija i nemogućnošću rješavanja problema.

Ovo istraživanje pruža nove dokaze o važnosti personaliziranih pristupa u liječenju depresije. Umjesto standardnih metoda koje se oslanjaju na antidepresive, rezultati sugeriraju da bi se terapije trebale prilagođavati specifičnim neurološkim potrebama svakog pacijenta. Leanne Williams, profesorica psihijatrije na Stanfordu, objasnila je kako se u drugim granama medicine koriste dijagnostički testovi kako bi se odredilo najbolji tretman za pacijente, poput elektrokardiograma za srčane probleme. Sličan pristup mogao bi se primijeniti u psihijatriji, koristeći skeniranja mozga za identifikaciju problema i prilagodbu terapija specifičnim potrebama pacijenata.

Williams je, zajedno s Junom Ma, profesorom gerijatrije sa Sveučilišta Illinois, vodila ovo istraživanje koje je objavljeno u časopisu Science Translational Medicine. Njihov rad dio je većeg kliničkog ispitivanja pod nazivom RAINBOW, čiji je cilj poboljšanje raspoloženja i kontrole tjelesne težine kod pacijenata s depresijom i pretilošću. Istraživanje je podržano sredstvima Nacionalnog instituta za zdravlje (NIH), a u njemu su sudjelovali i znanstvenici sa sveučilišta Washington, Pittsburgh School of Medicine i Ohio State University.

Jedan od najvažnijih aspekata ovog istraživanja jest činjenica da su promjene u mozgu bile vidljive već nakon dva mjeseca terapije, a te su promjene bile ključne u predviđanju dugoročnog uspjeha terapije. Pacijenti koji su zabilježili promjene u moždanoj aktivnosti već u ranim fazama terapije bili su oni koji su kasnije pokazali najviše poboljšanja u smanjenju simptoma depresije i poboljšanju kognitivnih vještina. Ovi rezultati ukazuju na mogućnost korištenja skeniranja mozga za identifikaciju pacijenata koji će najbolje reagirati na specifične terapijske pristupe, što bi moglo značajno poboljšati učinkovitost liječenja mentalnih poremećaja.

Uz to, ovo istraživanje pokazuje da KBT, kada se pravilno prilagodi pacijentima, može dovesti do dugotrajnih poboljšanja u njihovom svakodnevnom funkcioniranju. Pacijenti su izvijestili o poboljšanjima u mnogim aspektima života, uključujući povratak na posao, obavljanje hobija i bolje upravljanje međuljudskim odnosima. Također, terapija im je pomogla da razviju učinkovitije strategije suočavanja sa stresnim situacijama, što je dodatno pridonijelo njihovom oporavku.

Ova otkrića pružaju novu nadu za liječenje depresije, posebno kod osoba koje ne reagiraju dobro na standardne metode liječenja. Precizna psihijatrija, koja koristi tehnologiju poput fMRI skeniranja za prilagodbu terapija, mogla bi postati budućnost u liječenju mentalnih poremećaja. Umjesto standardiziranog pristupa, budućnost psihijatrije mogla bi ležati u personaliziranim terapijama koje se temelje na specifičnim neurološkim potrebama svakog pacijenta, osiguravajući tako brži i učinkovitiji oporavak.

Zaključno, ovo istraživanje naglašava važnost inovativnih pristupa u liječenju depresije i pretilosti, te pruža konkretne dokaze o tome kako KBT može utjecati na funkciju mozga. Personalizirani pristupi, podržani tehnologijama kao što su fMRI skeniranja, ne samo da poboljšavaju ishode liječenja, već omogućuju brži oporavak i dugotrajnije rezultate. Ovi nalazi predstavljaju značajan napredak u razumijevanju kako terapija može utjecati na mozak, te otvaraju nova vrata u liječenju mentalnih poremećaja.