Mentalno zdravlje i poremećaji u ponašanju djece postali su jedna od najbrže rastućih stavki zdravstvenih troškova u Sjedinjenim Američkim Državama. Novo istraživanje Sveučilišta Kalifornija u San Franciscu, objavljeno 15. prosinca 2025. u časopisu JAMA Pediatrics, pokazuje da su mentalno zdravlje, poremećaji povezani s korištenjem supstanci i ostala bihevioralna skrb 2022. godine činili čak 40 posto svih zdravstvenih izdataka za djecu. Riječ je o udjelu koji je gotovo dvostruko veći nego 2011., što jasno govori da se teret poremećaja mentalnog zdravlja preselio u sam centar obiteljskih budžeta.

Autori su analizirali jedanaest godina nacionalnih podataka o troškovima zdravstvene skrbi za djecu u dobi od 6 do 17 godina, prateći razdoblje od 2011. do 2022. godine. U tom je razdoblju ukupna potrošnja na bihevioralno zdravlje djece 2022. dosegla 41,8 milijardi dolara. Iza tog velikog iznosa krije se i vrlo konkretan udar na kućne financije: obitelji su iz vlastitog džepa platile oko 2,9 milijardi dolara za usluge mentalnog i bihevioralnog zdravlja svoje djece, što čini više od četvrtine ukupne participacije koju plaćaju za svu dječju zdravstvenu skrb.

Posebno zabrinjava činjenica da troškovi koje izravno snose obitelji za bihevioralno zdravlje rastu znatno brže od ostatka sustava. Prema analizi, izravna izdvajanja kućanstava za mentalno zdravlje djece rasla su u prosjeku 6,4 posto godišnje, dok su troškovi ostalih vrsta medicinske skrbi rasli prosječnom stopom od 2,7 posto godišnje. Drugim riječima, dio zdravstvenog sustava koji je vezan uz mentalno zdravlje djece “povlači se naprijed” dvostruko brže od ostatka.

Glavna autorica studije, pedijatrica hitne medicine Ashley Foster s dječjih bolnica UCSF Benioff, upozorava da takva dinamika stavlja obitelji u sve teži položaj. Prema njezinim riječima, obitelji s barem jednim djetetom koje ima bihevioralne ili mentalne poteškoće imaju oko 60 posto veću vjerojatnost da će se suočiti s visokim financijskim teretom vezanim uz zdravstvenu skrb, te 40 posto veću vjerojatnost da će se naći u “ekstremnoj” financijskoj situaciji – kada više od 10 posto ukupnog prihoda kućanstva odlazi samo na brigu o mentalnom zdravlju djeteta. U praksi to znači da obitelji često moraju odgađati druge troškove, zaduživati se ili smanjivati potrošnju na osnovne potrebe kako bi djeca dobila potrebnu pomoć.

Šire pozadine: svako peto dijete s dijagnosticiranim problemom mentalnog ili bihevioralnog zdravlja

Rast troškova ne događa se u vakuumu. U istom desetljeću bilježi se i stalni porast broja djece s dijagnosticiranim mentalnim i bihevioralnim stanjima. Podaci saveznih američkih institucija za javno zdravstvo pokazuju da je, prema istraživanjima provedenima 2021. i 2022., gotovo jedno od petero djece u dobi od 3 do 17 godina barem jednom u životu dobilo dijagnozu mentalnog, emocionalnog ili bihevioralnog poremećaja. Najčešće dijagnoze odnose se na anksiozne poremećaje, poremećaje u ponašanju i depresiju, pri čemu su anksioznost i problemi u ponašanju posebno izraženi kod djece školske dobi.

Najnoviji podaci Nacionalne ankete o zdravlju djece za 2023. godinu dodatno potvrđuju razmjere problema kod adolescenata. Procjenjuje se da je više od 5,3 milijuna mladih u dobi od 12 do 17 godina – odnosno 20,3 posto te populacije – imalo aktualnu, dijagnosticiranu mentalnu ili bihevioralnu poteškoću, uključujući anksiozne i depresivne poremećaje te probleme u ponašanju. Anksioznost je daleko najčešća dijagnoza (16,1 posto adolescenata), slijedi depresija (8,4 posto), dok oko 6,3 posto mladih ima dijagnosticirane probleme u ponašanju.

Još je važniji trend tijekom vremena: između 2016. i 2023. prevalencija dijagnosticiranih mentalnih i bihevioralnih stanja kod adolescenata porasla je za otprilike trećinu – s 15 na više od 20 posto. U istom razdoblju, dijagnosticirana anksioznost porasla je za više od 60 posto, a depresija za gotovo 50 posto. Takav skok ne znači nužno da su djeca “odjednom postala bolesnija”, nego i da se više govori o mentalnom zdravlju, da je svijest roditelja veća i da se djeca češće upućuju na procjenu. No, za sustav zdravstvene skrbi i financije obitelji, rezultat je isti: više djece ulazi u tretman, troškovi rastu, a obiteljski proračuni sve teže podnose taj val.

Istodobno, istraživanja pokazuju da znatan dio adolescenata i dalje ima neispunjene potrebe. Iako većina mladih koji trebaju savjetovanje ili terapiju barem jednom godišnje i uspije doći do stručnjaka, otprilike 20 posto izvještava o neispunjenim potrebama za mentalnozdravstvenom skrbi. Još alarmantnije, udio adolescenata čiji roditelji navode da su imali teškoća u pronalasku ili organizaciji potrebnog liječenja značajno raste – s manje od polovice 2018. na oko 61 posto 2023. godine. To znači da put od dijagnoze do konkretne pomoći postaje sve složeniji, birokratski težak i često financijski bolan.

Pandemija kao prekretnica: od nacionalne izvanredne situacije do djelomičnog oporavka

Na već postojeću krizu mentalnog zdravlja djece nadovezala se pandemija COVID-19. Već 2021. vodeće stručne organizacije pedijatara i dječjih psihijatara proglasile su nacionalno izvanredno stanje u mentalnom zdravlju djece i adolescenata, upozoravajući na dramatičan porast depresije, anksioznosti, suicidalnih misli i samoozljeđivanja. Bolnički podaci iz ranog pandemijskog razdoblja pokazali su porast posjeta hitnim službama zbog psihijatrijskih razloga: kod djece od 5 do 11 godina ti su posjeti porasli za oko četvrtinu, a kod mladih od 12 do 17 godina za više od 30 posto u odnosu na razdoblje prije pandemije. Zabilježen je i veći broj sumnji na pokušaje suicida, osobito među adolescenticama.

Dugotrajno zatvaranje škola, izolacija, gubitak rutine i strah od bolesti snažno su pogodili djecu i mlade. Istodobno, mnogi su ostali bez pristupa uobičajenim oblicima podrške – školskim savjetnicima, izvannastavnim aktivnostima, sportu i sigurnom druženju s vršnjacima. Zdravstveni sustav je, zbog epidemioloških ograničenja, naglo morao pronaći nove načine pružanja usluga.

Kako se škole postupno otvaraju i sustav prilagođava, pojavljuju se i prve optimističnije naznake. Nedavna analiza zdravstvenih potraživanja u velikoj skupini djece u Kaliforniji pokazala je da je povratak u školu uživo povezan sa znatnim smanjenjem dijagnosticiranih slučajeva anksioznosti, depresije i poremećaja pažnje. U razdoblju od devet mjeseci nakon ponovnog otvaranja škola vjerojatnost da će dijete dobiti novu dijagnozu mentalnog poremećaja pala je za više od 40 posto, a troškovi psihijatrijske skrbi, uključujući i lijekove za poremećaj pozornosti (ADHD), smanjili su se za 5 do 11 posto. Ipak, ti se podaci odnose na kratkoročni oporavak nakon ekstremne situacije i ne brišu činjenicu da je bazna razina mentalnih poteškoća kod mladih i dalje veća nego prije pandemije.

Pomak u načinu liječenja: kućna skrb, ambulante i telezdravstvo

UCSF-ovo istraživanje ne bavi se samo ukupnim iznosima, nego i time gdje zapravo odlazi novac. Autori pokazuju da se u posljednjem desetljeću promijenila i struktura pružanja skrbi. Potrošnja za usluge kućne zdravstvene skrbi za djecu s bihevioralnim poteškoćama rasla je prosječno 25 posto godišnje, dok su troškovi za ambulantne, izvanbolničke posjete licem u lice rasli oko 11 posto godišnje. Time se potvrđuje da se sve veći dio liječenja odvija izvan bolnica, u zajednici i na kućnom pragu – što je često bliže potrebama obitelji, ali i financijski zahtjevno.

Najdramatičniji zaokret dogodio se kod telezdravstva. Broj telezdravstvenih posjeta zbog mentalnog zdravlja djece između 2020. i 2022. rastao je gotovo eksponencijalno – u prosjeku 99 posto godišnje. Telekonzultacije su u pandemiji praktički preko noći postale dominantan način dobivanja psihološke i psihijatrijske pomoći, a kasnije se pokazalo da i nakon ukidanja većine epidemioloških mjera ostaju važan kanal skrbi. Odvojena analiza podataka o osiguranicima s komercijalnim osiguranjem pokazala je da je u prvim mjesecima pandemije broj tele-mentalnih posjeta djece i mladih porastao više od 30 puta, a da je i u kolovozu 2022. ostao oko 23 puta veći nego prije pandemije, čak i nakon što su se klasični, uživo posjeti velikim dijelom oporavili.

Za liječnike i obitelji, to predstavlja dvostruku stvarnost. S jedne strane, telezdravstvo je omogućilo djeci u udaljenim područjima ili obiteljima s logističkim i financijskim preprekama da napokon dođu do stručnjaka. S druge strane, tehničke prepreke (pristup stabilnom internetu, odgovarajućim uređajima), razlike u osiguravateljskim pravilima i pitanje kvalitete skrbi u kratkim online susretima ostaju otvoreni. Unatoč tome, istraživači procjenjuju da je telezdravstvo za mentalno zdravlje djece “došlo kako bi ostalo”: ono više nije privremeno rješenje za izvanrednu situaciju, nego stabilan dio mješovitog modela pružanja skrbi koji kombinira online i uživo posjete.

Zašto troškovi mentalnog zdravlja rastu brže od ostatka zdravstvene skrbi

Istraživanje UCSF-a nije imalo za cilj detaljno objasniti sve razloge rasta troškova, ali kombinacija različitih izvora podataka daje prilično jasan okvir. Autori navode tri ključna elementa: više djece s prepoznatim poteškoćama, veći troškovi po posjetu i veći pristup skrbi.

• Više djece s dijagnosticiranim poteškoćama. Kako rastu anksioznost, depresija i problemi u ponašanju među djecom i mladima, logično je da raste i broj posjeta psiholozima, psihijatrima i drugim stručnjacima. Prema nacionalnim podacima, gotovo 21 posto djece u SAD-u u dobi od 3 do 17 godina barem je jednom imalo dijagnozu mentalnog, emocionalnog ili bihevioralnog poremećaja, a među adolescentima je udio još veći. To izravno povećava potražnju za uslugama i troškove.


• Rast cijene pojedinačne usluge. U američkom sustavu, cijene specijalističkih pregleda, psihoterapije, psihijatrijskih procjena i lijekova rastu sporim, ali stabilnim tempom. Ako se tom rastu dodaju dodatni troškovi vezani uz nove modele skrbi – primjerice multidisciplinarni timovi ili specijalizirani programi u zajednici – ukupni iznos koji obitelji i osiguravatelji plaćaju po epizodi liječenja postaje sve veći.


• Poboljšan pristup skrbi i manja stigma. Kako se svijest o mentalnom zdravlju povećava, roditelji su spremniji potražiti pomoć za svoje dijete, a škole, pedijatri i zajednice aktivnije upućuju djecu na stručnjake. Iako je to pozitivan pomak u javnom zdravstvu, svaka dodatna dijagnostika i terapija povlači i dodatne troškove. Telezdravstvo je, primjerice, uklonilo barijere udaljenosti, ali nije smanjilo cijenu rada stručnjaka.

Treba dodati i da su sustavi osiguranja i dalje daleko od savršene paritete između mentalnog i tjelesnog zdravlja, iako zakonodavstvo u SAD-u godinama formalno zahtijeva jednaku razinu pokrića. U praksi se roditelji susreću s ograničenjima broja odobrenih terapijskih susreta, različitim visinama participacija, “uskim” mrežama ugovornih pružatelja usluga te dugim listama čekanja u javnim programima. Sve to znači da se dio skrbi plaća privatno, izvan mreže osiguranja, što dodatno povećava udio troškova koji pada na leđa obitelji.

Kako visok financijski teret izgleda u svakodnevnom životu obitelji

Pojam “visok” ili “ekstreman” financijski teret u istraživanjima se često definira udjelom prihoda koji odlazi na zdravstvenu skrb. U UCSF-ovoj analizi, ekstremni financijski teret označava situaciju u kojoj više od desetine ukupnog dohotka kućanstva odlazi na troškove mentalnog zdravlja djeteta – ne na sve zdravstvene potrebe, nego upravo na ovaj segment. U takvim obiteljima, svaka nova terapija, kontrolni pregled ili promjena lijeka postaje predmet računice i brige: hoće li polica osiguranja pokriti trošak, hoće li biti potrebno odustati od nekog drugog izdatka ili posegnuti za kreditnom karticom.

Podaci iz nacionalnih anketa pokazuju da su adolescenti s dijagnosticiranim mentalnim ili bihevioralnim poteškoćama znatno češće odsutni iz škole zbog zdravstvenih razloga, češće su žrtve vršnjačkog nasilja i imaju veće poteškoće u stvaranju i održavanju prijateljstava. Roditelji te djece češće primaju pozive iz škole zbog problema u ponašanju, a obiteljski život dodatno opterećuju sastanci s liječnicima, terapeutima i školskim timovima. S financijske strane, to znači veći broj radnih dana koje roditelji moraju izbivati s posla, dodatne troškove prijevoza, parkiranja, brige za mlađu braću i sestre, ali i posredne troškove poput smanjenih prihoda ako jedan roditelj radi skraćeno ili odustane od posla kako bi se posvetio skrbi o djetetu.

Istodobno, istraživanja pokazuju da oko 80 posto adolescenata koji trebaju mentalnozdravstvenu terapiju ipak dobije barem neki oblik tretmana tijekom godine, bez obzira na vrstu osiguranja. To znači da sustav, unatoč svim nedostacima, uspijeva doprijeti do velikog dijela mladih. No činjenica da više od 60 posto roditelja djece s dijagnosticiranim poteškoćama navodi teškoće u dobivanju potrebne skrbi govori da se taj pristup ostvaruje uz značajan napor i, u mnogim slučajevima, velik trošak za obitelji.

Što govore najnoviji trendovi i javne politike

Porast troškova mentalnog zdravlja djece nije prošao nezapaženo ni kod donositelja politika. Analize proračuna saveznih država pokazuju da je dječje bihevioralno zdravlje postalo važna stavka u planiranju javne potrošnje: mnoge države u svojim proračunima za fiskalnu 2025. godinu predviđaju dodatna ulaganja u programe za mentalno zdravlje djece i adolescenata, uključujući širenje školskih savjetodavnih službi, jačanje kapaciteta dječje psihijatrije i razvijanje kriznih timova u zajednici. Istodobno, raspravlja se o trajnom uvrštavanju telezdravstva u standardne modele financiranja, kako bi online terapije i konzultacije bile stabilno pokrivene osiguranjem i nakon pandemijskog razdoblja.

Na razini stručnih preporuka naglasak je na nekoliko smjerova: ranom prepoznavanju poteškoća, integraciji mentalnog zdravlja u primarnu pedijatrijsku skrb, smanjenju stigme, jačanju školskih i zajedničkih programa podrške te stvaranju financijskih modela koji ne kažnjavaju obitelji zbog toga što su pravodobno potražile pomoć. Uz to, stručnjaci za javno zdravstvo naglašavaju važnost pozitivnih iskustava u djetinjstvu – stabilnih i podržavajućih odnosa s odraslima, sigurnog susjedstva, uključenosti u aktivnosti i zajednicu – koji dokazano smanjuju rizik od razvoja težih mentalnih poremećaja i mogu ublažiti učinke nepovoljnih iskustava.

Iako se ovo novo UCSF-ovo istraživanje bavi isključivo Sjedinjenim Državama, poruka je šira: kada mentalno zdravlje djece postane najveća pojedinačna stavka u obiteljskim zdravstvenim troškovima, riječ je ne samo o medicinskom, nego i o društvenom i ekonomskom pitanju. Način na koji društvo organizira i financira brigu o mentalnom zdravlju najmlađih generacija dugoročno određuje ne samo zdravlje pojedinaca, nego i obrazovne ishode, produktivnost i socijalnu koheziju u desetljećima koja dolaze.