Zagrebački plesni ansambl otvara 2026. u ZPC-u reprizama Tamo, gdje sve duše idu i Petricore u središtu Zagreba

Zagrebački plesni ansambl otvara 2026. u Zagrebačkom plesnom centru: povratak „Tamo, gdje sve duše idu“ i reprize „Petricorea“

Početak 2026. godine u Zagrebačkom plesnom centru (ZPC) donosi povratak dviju predstava Zagrebačkog plesnog ansambla (ZPA) koje su u protekloj sezoni snažno odjeknule u publici i struci. Već 22. i 23. siječnja na rasporedu su reprizne izvedbe „Tamo, gdje sve duše idu“ u konceptu i koreografiji Miloša Isailovića, dok se „Petricore“, rad autorskog dvojca Igor x Moreno (Igor Urzelai Hernando i Moreno Solinas), vraća na scenu 18. i 19. veljače. Za posjetitelje izvan Zagreba, ove izvedbe dodatno su povod za kulturni vikend u gradu, uz praktične opcije poput smještaja u Zagrebu ili smještaja blizu mjesta izvedbe.

ZPA, jedna od ključnih domaćih profesionalnih organizacija u području suvremenog plesa, ovim naslovima potvrđuje kontinuitet repertoara, ali i stratešku otvorenost prema različitim autorskim poetikama: od intimne, emotivne plesne „freske“ koja tijelo promatra kao polje unutarnjih i društvenih napetosti, do precizno konstruirane kolektivne izvedbe koja zajedništvo ispituje kao iskustvo istodobne utjehe i nelagode.

Datumi i osnovne informacije: dva naslova, četiri izvedbe

Obje predstave igraju u večernjem terminu u prostoru Zagrebačkog plesnog centra, u Ilici 10/1. ZPC u siječnju naglašava reprizni program uspješnica uz pojačan interes publike, a povratak ZPA-ovih predstava uklapa se u takvu programsku logiku: uz provjerenu umjetničku vrijednost, reprize šire doseg publike i produžuju život naslova izvan premijernog ciklusa. Za one koji planiraju dolazak i logistiku, praktično je unaprijed razmotriti ponude smještaja u Zagrebu, osobito ako se izvedbe kombiniraju s drugim kulturnim sadržajima u središtu grada.

• „Tamo, gdje sve duše idu“ – 22. i 23. siječnja 2026. (ZPC)
• „Petricore“ – 18. i 19. veljače 2026. (ZPC)

ZPC na svojim programskim stranicama upućuje na kupnju ulaznica, a navodi i radno vrijeme blagajne (utorak–subota od 14:00 do 20:00). Uobičajeno je da se interes za reprize pojača upravo u tjednima kada se publika vraća u gradske dvorane nakon blagdanske stanke, pa je preporuka pratiti dostupnost ulaznica na službenim kanalima. Posjetitelji koji dolaze iz drugih dijelova Hrvatske ili regije često biraju smještaj u centru Zagreba kako bi dvorani pristupili pješice ili javnim prijevozom.

„Tamo, gdje sve duše idu“: tijelo kao mjesto unutarnjeg sukoba i kolektivnih putanja

„Tamo, gdje sve duše idu“ Miloša Isailovića gradi se oko pitanja koja zvuče jednostavno, ali se na sceni pretvaraju u slojevitu izvedbenu strukturu: kamo odlazi „duša“ kada napusti ljubav, što se događa s ljudima bez duše, postoji li mjesto svjetlosti kojem svi teže, te što smo kada susretnemo srodnu dušu. U najavi predstave naglašava se da je riječ o praćenju različitih priča nekoliko posve različitih ljudi – onih spremnih i nespremnih na ljubav, jakih i slabih – koji se, unatoč razlikama, zatiču na istom putu prema istom cilju.

Upravo taj okvir omogućuje koreografiji da tijelo tretira kao „teren“ na kojem se prelamaju privatne i kolektivne linije: osobna sjećanja, emocionalni lomovi, ali i društveni obrasci koji određuju način na koji volimo, gubimo i ponovno pokušavamo uspostaviti bliskost. Prema opisu koji se prenosi u kontekstu recepcije predstave, kritičarka Jelena Mihelčić istaknula je vizualnu dojmljivost i emotivnu „sirovost“ te način na koji predstava snažnim koreografskim jezikom istražuje tijelo kao prostor unutarnjeg sukoba i sjecište osobnih i kolektivnih putanja. Takav kritički ključ dodatno usmjerava gledatelja: ne očekuje se narativna „priča“ u klasičnom smislu, nego intenzivna, fizička dramaturgija koja vodi od slike do slike, od konflikta do konflikta.

Izvedbena postava i autorski tim

U izvedbi sudjeluju plesačice i plesači čija je scenska preciznost važan dio identiteta ZPA: Lara Kapeloto, Luna Lilek, Nika Lilek, Silvija Musić, Endi Schrotter i Linda Tarnovski. U službenim podacima navode se i ključni suradnici koji oblikuju cjelinu: glazbu potpisuje Ana Krstajić, kostime Vera Damjanović, scenografiju Andreja Rondović, a oblikovanje svjetla Anton Modrušan. Upravo je svjetlo u suvremenom plesu često „drugi jezik“ koreografije: ono ne služi samo da bi se tijelo vidjelo, nego da bi se prostor emocionalno „naštimao“, pojačao osjećaj prijelaza, lomova i tišina.

Sama predstava nastala je u koprodukcijskom kontekstu s Jadranskim festivalom igre u Budvi, što je važan podsjetnik na regionalne kulturne veze: suvremeni ples se u ovom dijelu Europe uvelike oslanja na suradnje i umrežavanje, jer takav model omogućuje i mobilnost naslova i razmjenu publika. Za publiku koja planira dolazak na izvedbe u Zagrebu, takav međunarodni kontekst može biti dodatna motivacija za putovanje i boravak, uz opcije poput smještaja za posjetitelje u Zagrebu.

Tko je Miloš Isailović i zašto je ovaj naslov važan u repertoaru

ZPC u opisu predstave donosi i širi biografski okvir Miloša Isailovića: riječ je o autoru rođenom 1988. godine u Loznici, školovanom u baletnom i suvremenoplesnom sustavu, s profesionalnim iskustvom koje obuhvaća rad u institucionalnim ansamblima, ali i suradnje s međunarodno relevantnim imenima. Takav profil često donosi specifičnu ravnotežu: istodobno se oslanja na tehničku disciplinu klasične škole i na otvorenost suvremenog plesa prema „neizrečenom“, prema tijelu kao mjestu pitanja, a ne odgovora.

Upravo zato „Tamo, gdje sve duše idu“ u repertoaru ZPA može funkcionirati kao naslov koji povezuje publiku različitih očekivanja: one koji dolaze zbog virtuoznosti izvedbe i one koji dolaze zbog emocionalne i misaone napetosti, zbog teme ljubavi, gubitka i potrage za smislom. Takve predstave nerijetko dobiju „drugi život“ u reprizama, jer gledatelji dolaze ponovno, a novi gledatelji ulaze u predstavu s reputacijom koja ju prethodi.

„Petricore“: zajedništvo koje ne briše jedinstvenost

Ako „Tamo, gdje sve duše idu“ polazi od fragmenata intimnih priča i unutarnjih lomova, „Petricore“ se snažno naslanja na kolektivnu sliku. Već u opisu predstave ističe se njezina osnovna ideja: „Petricore slavi snagu zajedništva i složenost suživota“, pri čemu se pet izvođačica „kreće kao jedno“. No taj „jedan“ nije jednodimenzionalan; naglašava se paradoks: zajedništvo koje nikada ne briše jedinstvenost i jedinstvenost koja postaje vidljiva tek kroz kolektiv.

Naslov „Petricore“ upućuje na petrikor – miris kiše na suhoj, ispucaloj zemlji – a u poetskom tumačenju predstave taj miris postaje metafora obnove: što se događa kada se tijela susreću, kada se među ljudima ponovno uspostavi empatija, kada se „čovječanstvo“ prepoznaje u drugima. Ta metafora daje predstavi jasan emocionalni potpis, ali istodobno ostavlja prostor za čitanje: petrikor može biti utjeha, ali i podsjetnik na sušu koja mu prethodi.

Autorski potpis Igor x Moreno i međunarodni produkcijski kontekst

„Petricore“ potpisuju koreografi Igor Urzelai Hernando i Moreno Solinas, koji djeluju pod umjetničkim imenom Igor x Moreno. U opisu predstave ističe se da njihovi radovi proizlaze iz fascinacije ljudima i onim što nas čini „posebnim životinjama“, te da koreografiju i neverbalni jezik koriste kako bi stvorili iskustva koja mogu iznenaditi, energizirati, pa i uznemiriti. Taj „uznemirujući“ element nije provokacija radi provokacije, nego posljedica precizne izvedbene konstrukcije: kada se tijelo dovede na granice izdržljivosti, gledatelj počinje osjećati vlastite granice.

ZPA naglašava i način nastanka predstave: proces je oblikovan kroz radne faze u Zagrebu, Svetvinčentu i Sassariju, gdje su se izvođačice i koreografi susretali, gradili povjerenje i razvijali predstavu. Takav proces – raspoređen u više sredina – često je ključan za suvremeni ples, jer omogućuje intenzivne laboratorijske uvjete, odmak od rutine, ali i različite prostorne i kulturne „okidače“ koji ulaze u konačnu scensku sliku.

Izvođačice i scenski jezik koji „postavlja pitanja“

Na sceni su Dora Brkarić, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić, Silvija Musić i Linda Tarnovski. Kritička recepcija predstave naglašava njezin „energetski napon“ i način na koji izvedba otvara sezonu izravnim pitanjima, oblikujući stanje zapitanosti kroz tjelesnost, pogled i kolektivni pokret. To je važan detalj: suvremeni ples često se doživljava kroz pokret, ali ovdje se eksplicitno ističe i „pogled“ kao ravnopravna komponenta – kao sredstvo komunikacije i pritiska, kao način da se publika uvede u odnos, a ne samo u promatranje.

U takvom okviru „Petricore“ funkcionira kao predstava koja se ne iscrpljuje u jednoj emociji. U istom dahu može se osjetiti privlačnost konformizma i radost zajedništva, ali i trenje različitosti. Upravo u tom trenju nalazi se politički i društveni potencijal predstave: bez izravnog dociranja, koreografija govori o suvremenom životu u kojem zajednica nije zadana, nego se stalno iznova pregovara.

Širi kontekst: zašto su reprize važne i što znače publici

Reprizne izvedbe u plesnom polju često nose dodatnu vrijednost. Premijera je trenutak koncentrirane pažnje, ali reprize su trenutak potvrde: pokazatelj da predstava ima publiku, da se o njoj govori, da je sposobna komunicirati i izvan „premijerne euforije“. U Zagrebu, gdje je kulturna ponuda gusta i konkurentna, povratak naslova u ZPC-u znači i da institucija prepoznaje interes te daje prostor kontinuitetu.

Za publiku to znači i praktičnu korist: tko je predstavu propustio, dobiva novu priliku; tko ju je već gledao, može je vidjeti u drugom raspoloženju i s drugim fokusom. A za grad, osobito u zimskim mjesecima, to znači živu večernju scenu koja se ne svodi samo na velike institucionalne kuće. Posjetitelji koji planiraju dolazak iz drugih gradova često spajaju izvedbu s kratkim boravkom, pa se kao logična opcija nameće smještaj za vikend u Zagrebu ili smještaj blizu ZPC-a, budući da se dvorana nalazi u samom gradskom središtu.

Praktične informacije za posjetitelje: lokacija, ulaznice i planiranje dolaska

Zagrebački plesni centar nalazi se u Ilici 10/1. Službene stranice ZPC-a upućuju na kupnju ulaznica uz pojedine termine, a navode i radno vrijeme blagajne (utorak–subota, 14:00–20:00). Budući da su termini „Tamo, gdje sve duše idu“ 22. i 23. siječnja te „Petricore“ 18. i 19. veljače vremenski jasno definirani, preporuka je planirati dolazak unaprijed, osobito za publiku koja stiže izvan Zagreba i želi uskladiti prijevoz, večernji termin i eventualni povratak ili noćenje. U tom slučaju praktične su opcije poput smještaja u Zagrebu za posjetitelje predstava, posebno u širem centru zbog jednostavnijeg kretanja nakon izvedbe.

Uz sve razlike u poetici, zajedničko ovim dvama naslovima jest fokus na tijelo kao nositelja „stvarnih“ pitanja: ljubav, gubitak, pripadanje, zajednica, izdržljivost, pogled, dodir, kolektiv. Upravo zato siječanjske i veljačke reprize ne djeluju kao puko ponavljanje, nego kao nastavak razgovora koji je već započeo – na sceni i u publici.

Izvori:

• Zagrebački plesni centar – službeni raspored izvedbi za siječanj 2026. (link)
• Zagrebački plesni centar – službena stranica predstave „Tamo, gdje sve duše idu“ s terminima, opisom i podacima o autorskom timu (link)
• Zagrebački plesni centar – službena stranica predstave „Petricore“ s terminima, opisom i podacima o autorskom timu (link)
• Zagrebački plesni ansambl – službena stranica predstave „Tamo, gdje sve duše idu“ (link)
• Zagrebački plesni ansambl – službena stranica predstave „Petricore“ (link)
• Culturenet.hr – najava siječanjskog programa Zagrebačkog plesnog centra (link)
• Plesna scena – kritički osvrt Jasmina Fučkan na predstavu „Petricore“ (link)