Desetljeće radarskog uvida u polarni led: što donosi Copernicus Sentinel-1
Deset godina kontinuiranih mjerenja satelitima Copernicus Sentinel-1 donijelo je ono što je glaciolozima godinama nedostajalo: stabilan, usporediv i dovoljno detaljan “film”, a ne tek niz nepovezanih fotografija, o tome kako se led s Grenlanda i Antarktike kreće prema moru. Upravo taj tok leda – brzina kojom ledenjaci i ledene ploče “iscure” s kopna u ocean – presudan je za razumijevanje budućeg porasta razine mora i za provjeru klimatskih modela. U znanstvenoj studiji objavljenoj u časopisu
Remote Sensing of Environment autori su pokazali da su Sentinel-1 podaci omogućili prvi kontinuirani, visoko-rezolucijski zapis brzina leda preko cijelih ledenih ploča od 2014. do 2024. godine. Takav niz pomaže razdvojiti kratkotrajna sezonska kolebanja od dugoročnih trendova, te preciznije procijeniti koliko se leda kroz dinamiku ledenjaka “isporučuje” u more.
Rad se oslanja na naprednu obradu radarskih mjerenja te je objavljen u sklopu šire kolekcije znanstvenih radova posvećene desetogodišnjici misije Sentinel-1. Sama činjenica da je riječ o tematskoj kolekciji naglašava poruku koju istraživači ponavljaju već godinama: bez dugih, ujednačenih nizova podataka, teško je graditi pouzdane klimatske evidencije. Kada se mjerenja prekidaju ili se moraju spajati različiti senzori, raste rizik da promjena u metodi bude pogrešno protumačena kao promjena u prirodi. Zbog toga se desetljeće Sentinel-1 mjerenja sve češće tretira kao “osnovna infrastruktura” za klimatske analize, jednako važna kao oceanske mreže mjerenja ili meteorološke reanalize. U polarnim područjima, gdje terenska mjerenja nisu uvijek moguća, sateliti često ostaju jedini sustavni način praćenja prostora u velikoj skali.
Sateliti Sentinel-1 koriste sintetički aperturski radar (SAR) u C-pojasu, što znači da “vide” i kroz oblake, dim i polarnu noć. To je posebna prednost u područjima gdje optičko snimanje često ograničavaju dugotrajna naoblaka i nedostatak svjetla. SAR snimke omogućuju česta ponavljanja promatranja, a iz parova snimaka može se izračunati koliko se led pomaknuo između dva prolaza satelita. U praksi to otvara mogućnost preciznog praćenja ubrzanja i usporavanja tokova, kao i promjena povezanih s pucanjem, odlamanjem santi ili oštećenjima plutajućih ledenih polica. ESA u svojim pregledima primjena Sentinel-1 ističe da je riječ o instrumentu koji je postao standard i izvan znanosti, od praćenja poplava do nadzora mora, ali u kriosferi njegova prednost posebno dolazi do izražaja.
Prvi kontinuirani zapis brzina leda na razini cijelih kontinenata
Ključna novost u objavljenom radu nije samo duljina vremenskog niza, nego i prostorna preciznost te sustavnost proizvodnje. Operativne godišnje karte brzina leda, koje se proizvode u sklopu Copernicus Climate Change Servicea (C3S), temelje se na ponavljanim Sentinel-1 snimanjima u razmacima od šest i 12 dana. Proizvodi se isporučuju na mreži od oko 250 metara za Grenland i 200 metara za Antarktiku, uz komponente brzine po smjerovima, procjene nesigurnosti i broj važećih piksela u izračunu. U opisu skupa podataka naglašava se da je riječ o europskom “state-of-the-art” proizvodu za brzine leda, namijenjenom dugoročnim klimatološkim nizovima. Takva razlučivost omogućuje da se uoče i veliki ledeni tokovi i lokalna žarišta ubrzanja koja bi na grubljim kartama ostala nevidljiva.
Važan je i vremenski okvir operativnih proizvoda. Za Grenland je u Climate Data Storeu dostupna godišnja serija od 2014. nadalje, dok je za Antarktiku u istom operativnom skupu podataka naglašena dostupnost od 2021. nadalje, uz ograničenja pokrivenosti na rubnim područjima gdje postoje ponavljana snimanja. Studija, međutim, pokazuje širi potencijal arhive i metodologije: kroz naprednu obradu i korištenje velikog radarskog arhiva moguće je graditi usporedive karte i za dulja razdoblja te analizirati promjene kroz desetljeće. To je bitno jer se dinamika ledenih ploča često lomi upravo na rubnim zonama, gdje su interakcije s oceanom i topografijom najsnažnije. U tim zonama promjene mogu biti brze, ali i prostorno vrlo heterogene, pa je “gusto” uzorkovanje iz zraka ili svemira ključno za razumijevanje procesa.
Za znanost je presudno što se radi o sustavno proizvedenom proizvodu: isti tip senzora, slična geometrija snimanja i standardizirani postupci obrade omogućuju da se trendovi ne procjenjuju “od oka”, nego da se statistički potvrđuju. U studiji se navodi da su razvijene napredne linije obrade koje kombiniraju dvije radarske tehnike – praćenje značajki (offset tracking) i interferometriju (InSAR) – kako bi se dobile pouzdane brzine i na sporijim i na bržim dijelovima ledenih ploča. Autori rada (Jan Wuite, Thomas Nagler, Markus Hetzenecker i Helmut Rott) naglašavaju da takav pristup smanjuje “rupe” u pokrivenosti i povećava usporedivost kroz vrijeme, što je preduvjet za dugoročne klimatske zapise. Upravo se u tome vidi razlika između pojedinačnih istraživačkih kampanja i stabilne, operativne proizvodnje podataka.
Antarktika: obala kao zona najbržih promjena
Karte Antarktike, izvedene kao prosjek za razdoblje 2014.–2024., pokazuju da se u obalnim zonama i na glavnim ledenim tokovima brzine često kreću između oko 1 i 15 metara na dan, dok je unutrašnjost kontinenta znatno mirnija. Posebno su istaknute regije Antarktičkog poluotoka, Alexanderova otoka te velika područja Zapadnoantarktičke i Istočnoantarktičke ledene ploče, gdje se led “kanalizira” prema moru. Zbog orbitalne strategije snimanja, velik dio obale bilježen je u pravilnim intervalima od šest ili 12 dana, što je u polarnim istraživanjima velika promjena u odnosu na ranije, rjeđe dostupne serije. Takva učestalost pomaže razlikovati stabilne tokove od onih koji pokazuju trend ubrzavanja. U kontekstu porasta razine mora, upravo su obalne zone kritične jer se ondje događa najveći dio “pražnjenja” ledene mase u ocean.
Pine Island i susjedni ledenjaci: ubrzanje na granici kopna i mora
Jedan od najpraćenijih primjera u Zapadnoj Antarktici je Pine Island Glacier, čiji se tok na kartama brzina jasno ističe. U studiji se navodi da je na njegovoj liniji uzemljenja – mjestu gdje se led odvoji od podloge i prelazi u plutajuću ledenu policu – tijekom promatranog razdoblja zabilježen kontinuiran rast brzine toka s približno 10,6 na oko 12,7 metara na dan. Autori pritom naglašavaju da slične signale ubrzanja pokazuju i obližnji ledenjaci, što upućuje na širi regionalni proces. Takve promjene nisu samo “brojke na karti”, nego indikator dinamike sustava koji je osjetljiv na promjene u oceanu i na rubu ledene ploče. Linija uzemljenja posebno je važna jer ondje sustav prelazi iz režima trenja o podlogu u režim plutanja, a taj prijelaz često određuje stabilnost cijelog ledenjačkog toka. Zato se Pine Island već godinama promatra kao jedan od ključnih pokazatelja stabilnosti Zapadnoantarktičke ledene ploče.
Mehanizam koji se u literaturi najčešće povezuje s ubrzanjima na toj strani Antarktike jest stanjivanje plutajućih ledenih polica pod utjecajem toplije oceanske vode, uz povlačenje linije uzemljenja prema unutrašnjosti. Kada se ledena polica stanji, slabi “potporni” učinak koji inače usporava led koji dolazi s kopna. Ako se pritom linija uzemljenja pomakne na dublji teren, sustav može postati osjetljiviji na daljnje promjene, pa i na lančane reakcije. U takvim okolnostima satelitska brzina leda postaje i alat ranog upozorenja: promjena dinamike može prethoditi vidljivim promjenama u obliku fronte ili povećanoj učestalosti velikih odlamanja. Upravo zato istraživači naglašavaju potrebu da se brzine leda ne prate sporadično, nego kao kontinuirana serija, u kombinaciji s oceanografskim i meteorološkim podacima gdje god je to izvedivo.
Grenland: brzi izlazni ledenjaci i “autoceste” leda
Na Grenlandu se najveće brzine ne događaju u središtu ledene ploče, nego na njezinu rubu, gdje izlazni ledenjaci prenose led prema fjordovima i otvorenom moru. Studija donosi prikaze prosječnih brzina koje na pojedinim mjestima dosežu oko 15 metara na dan, uz izrazite prostorne razlike ovisno o topografiji, temperaturi, oborinama i kontaktu s oceanom. Posebno se ističu zone uz zapadnu obalu, gdje se ledenjaci ulijevaju u relativno tople morske vode i gdje se promjene mogu događati brzo, uključujući promjene u položaju fronte, učestalosti odlamanja i sezonskim ubrzanjima. Iz perspektive klimatskih procjena, Grenland je važan jer kombinira površinsko topljenje i dinamičko ubrzanje izlaznih ledenjaka. Kada se ta dva procesa spoje, ukupni doprinos razini mora može rasti brže nego što bi se očekivalo iz samih temperaturnih trendova. Upravo zato dugoročne serije brzina postaju ključne za razumijevanje kako se Grenland ponaša u razdoblju ubrzanog zagrijavanja Arktika.
Jakobshavn (Sermeq Kujalleq): brzina koja se mjeri u desecima metara dnevno
Sermeq Kujalleq, poznat i kao Jakobshavn Glacier, u znanstvenoj je literaturi dugo označen kao jedan od najbržih izlaznih ledenjaka na svijetu. Sentinel-1 karte pokazuju da su mu brzine u pojedinim razdobljima dosezale i oko 50 metara na dan, što znači da se golema ledena masa pomiče brzinom usporedivom s ljudskim hodom. Takve epizode nisu nužno stalne, ali su važan signal jer se promjene na Jakobshavnu često odražavaju na šire procjene gubitka mase Grenlanda. Brži tok znači i veći dotok leda u more, ali i veću osjetljivost na promjene u temperaturi vode u fjordovima i u svojstvima leda. U praksi, Jakobshavn je primjer kako “dinamika” može ubrzati gubitak leda čak i kada se promatra samo dio ledene ploče. Zato se ovakvi slučajevi koriste i kao test stabilnosti modela: ako model ne može uhvatiti takve promjene, teško može pouzdano prognozirati buduće scenarije.
NEGIS: ledeni tok koji počinje duboko u unutrašnjosti
Na sjeveroistočnoj strani Grenlanda jasno se vidi i North-East Greenland Ice Stream (NEGIS), jedan od najvažnijih ledenih tokova koji počinje daleko u unutrašnjosti, blizu tzv. ledene razvodnice. Na kartama se razvodnica očituje kao pojas gotovo stajaćeg leda, dok se prema obali tok postupno ubrzava i koncentrira u kanale. Takav prikaz važan je za modele jer govori gdje se sustav “napaja” i kako promjene na rubu mogu, kroz godine, utjecati na dublje dijelove ledene ploče. U praksi, to znači da promjene u fjordovima i na obali nisu izolirane, nego se mogu “preliti” na veće područje ako se promijeni ravnoteža sile u tokovima. Dug niz mjerenja omogućuje da se takvi prijenosi utjecaja promatraju kroz vrijeme, a ne samo u pojedinačnim epizodama. Time se poboljšava razumijevanje kako se veliki sustavi ponašaju kada se rubni uvjeti mijenjaju.
Što novi niz podataka omogućuje
Kada se desetogodišnji zapis brzina leda spusti na razinu konkretne primjene, dobiva se alat koji istodobno služi znanosti i javnim službama. U ranijim razdobljima istraživači su često morali spajati podatke različitih radara, s različitim geometrijama snimanja i različitim razinama šuma, što je otežavalo usporedbu trendova. Sentinel-1 je, prema autorima studije, preokrenuo situaciju time što je omogućio redovita promatranja u polarnim regijama u pravilnim razmacima, pa se promjene mogu pratiti kontinuitetom koji ranije nije bio realan. Osim dugoročnih trendova, takva “gusta” vremenska serija pomaže razdvojiti sezonske oscilacije od višegodišnjih promjena i preciznije opisati gdje se sustav ubrzava. U konačnici, vrijednost ovakvog niza nije samo u jednoj karti, nego u činjenici da se svaka nova godina može “nasloniti” na prethodne bez straha da je promjena rezultat drugačije metode.
- Bazna linija kretanja leda: Kontinuirani mozaici omogućuju da se za Grenland i Antarktiku uspostavi referentno stanje kretanja leda u suvremenim uvjetima. To je polazište za buduće usporedbe, osobito u razdobljima kada se očekuju brze promjene na rubnim područjima.
- Rano uočavanje ubrzanja: Ubrzanje na izlaznim ledenjacima može biti prvi znak promjene u stabilnosti ledene police, u temperaturi oceana u fjordovima ili u trenju na podlozi. Češća promatranja smanjuju vjerojatnost da se takav signal “izgubi” u prosjecima ili u razmacima bez podataka.
- Praćenje događaja i oštećenja: Brzine leda pomažu u tumačenju odlamanja santi, pukotina i degradacije ledenih polica, jer se promjena dinamike često dogodi prije vidljive promjene površine. U kombinaciji s drugim satelitskim mjerenjima moguće je preciznije procijeniti gdje se sustav približava pragu nestabilnosti.
- Bolji ulaz u modele razine mora: Modeli porasta razine mora ovise o tome koliko se ledena masa prenese u ocean, a ne samo o topljenju na površini. Pouzdane karte brzina leda daju izravniji uvid u “odvod” leda i time poboljšavaju procjene budućih scenarija.
Zašto je brzina leda ključna brojka u priči o porastu razine mora
Porast globalne razine mora ne ovisi samo o tome koliko se leda otopi na površini, nego i o tome koliko se leda dinamički “isporuči” u ocean kroz ubrzane ledenjake. Svjetska meteorološka organizacija (WMO) u svojim analizama ističe da globalna srednja razina mora ovisi o dva velika procesa: toplinskom širenju oceana kako se voda zagrijava te dodatku vode iz leda na kopnu – uključujući ledene ploče Grenlanda i Antarktike te tisuće manjih planinskih ledenjaka. Drugim riječima, i bez dramatičnog “kolapsa” ledenih ploča, kombinacija zagrijavanja oceana i pojačanog dotoka slatke vode iz kopnenog leda gurat će razinu mora prema gore. U tom kontekstu brzina leda nije sporedna metrika, nego varijabla koja opisuje kako brzo sustav pretvara kopnenu masu leda u morski doprinos. Kada se tokovi ubrzavaju, more dobiva vodu brže, a obalne zone ranjivije postaju u kraćim vremenskim horizontima.
Tu se vidi vrijednost satelitskih karata brzina: one omogućuju da se procjena doprinosa leda razini mora veže uz mjerljivu dinamiku, a ne samo uz temperaturne trendove. Ako se na ključnim izlaznim ledenjacima pojavi trajno ubrzanje, to je signal da se mijenjaju rubni uvjeti – primjerice, temperatura oceana u fjordovima, stabilnost plutajućih ledenih polica ili trenje na podlozi. Znanstvenici zato brzinu leda tretiraju kao jednu od “osjetljivih” varijabli: ona se može promijeniti prije nego što ukupni gubitak mase postane očit u zbrojnim bilancama. U praksi to znači da je moguće ranije uočiti promjene koje bi mogle povećati budući doprinos razini mora. Istodobno, ovakvi podaci pomažu provjeriti koliko su modeli realni, jer model koji ne može reproducirati opažena ubrzanja teško može pouzdano prognozirati budućnost. Zato se u klimatološkim raspravama sve češće traži da se promjene u ledu mjere jednako sustavno kao i promjene u temperaturi.
Od znanstvenog rada do operativnih karata: kako se podaci koriste
Desetogodišnji niz Sentinel-1 mjerenja ne ostaje zaključan u akademskim bazama. Godišnji proizvodi brzina leda za Grenland i Antarktiku dostupni su kroz Climate Data Store C3S-a i nadopunjuju se iz godine u godinu, uz standardizirane metapodatke i jasne upute o vremenskom obuhvatu. U opisu proizvoda naglašava se da se godišnji mozaici za Grenland računaju kroz glaciološku godinu od 1. listopada do 30. rujna, a za Antarktiku od 1. travnja do 31. ožujka, što omogućuje usporedbu s drugim glaciološkim nizovima i sezonskim analizama. Podaci se isporučuju u standardnim znanstvenim formatima i uključuju procjene nesigurnosti, što je važno za odgovorno korištenje u modelima i analitikama. U praksi, to znači da istraživači, ali i institucije koje rade na klimatskim procjenama, dobivaju jedinstven “jezik” za usporedbu različitih regija i razdoblja. Na taj način, karte brzina postaju most između satelitskog promatranja i politike prilagodbe na klimatske promjene.
Takva operativna proizvodnja mijenja i ritam istraživanja. Umjesto da se na novu kartu čeka godinama, redoviti ciklusi omogućuju da se promjene provjeravaju u relativno kratkim razmacima i da se uspoređuju s oceanografskim mjerenjima, meteorološkim reanalizama ili promatranjima odlamanja santi. To olakšava i komunikaciju između znanosti i javnih politika: u raspravama o porastu razine mora, obalnim rizicima i prilagodbi infrastrukture sve je važnije imati podatke koji se redovito ažuriraju i koji se mogu nezavisno provjeriti. Istodobno, ovakvi proizvodi pomažu i u obrazovanju i komunikaciji znanosti prema javnosti, jer daju vizualno jasne prikaze dinamike sustava koji su inače “nevidljivi”. Kada se na karti vidi kako se tokovi koncentriraju i ubrzavaju, lakše je razumjeti zašto se o pojedinim ledenjacima govori kao o ključnim za buduće scenarije. U konačnici, operativnost ovakvih karata znači da se led ne promatra samo retrospektivno, nego i kao sustav koji se može pratiti u realnom vremenu.
Sentinel-1 nakon prekida u konstelaciji: povratak pune “radarske službe”
Kontinuitet dugih nizova često ovisi o svemirskoj logistici koja je javnosti rijetko vidljiva. Copernicus Sentinel-1 je izvorno zamišljen kao dvostruka konstelacija, ali je Sentinel-1B 2021. pretrpio kvar u platformskom sustavu koji je napajao radar, a misija mu je službeno završena 3. kolovoza 2022. U takvim okolnostima, potreba za obnovom kapaciteta nije samo tehničko, nego i znanstveno pitanje: kada se izgubi ritam ponavljanja, teže je graditi usporedive serije i pouzdano razlikovati kratkotrajne varijacije od dugoročnih trendova. U polarnim područjima razlika između šest i 12 dana nije samo broj: ona određuje koliko se detaljno mogu pratiti brze promjene na rubnim ledenjacima. Zbog toga je obnova konstelacije postala jedan od prioriteta europskog sustava promatranja Zemlje. Dugoročni nizovi, poput onih prikazanih u studiji, najvredniji su kada se održavaju bez prekida.
U prosincu 2024. u orbitu je uspješno lansiran Sentinel-1C, a 4. studenoga 2025. Sentinel-1D je dosegnuo orbitu na europskom lanseru Ariane 6. ESA navodi da će Sentinel-1C i Sentinel-1D raditi u tandemu, na suprotnim stranama Zemlje, kako bi se optimiziralo globalno pokriće i isporuka podataka, a da će Sentinel-1D postupno zamijeniti Sentinel-1A koji je do tada već radio više od 11 godina, znatno dulje od planiranog vijeka. U istom priopćenju ističe se i da sateliti nose C-pojasni SAR instrument, ali i AIS prijamnik za praćenje brodova, što pokazuje koliko je misija osmišljena za širi spektar javnih i sigurnosnih primjena. Za kriosferu je najvažnije da se time vraća mogućnost češćih i stabilnijih akvizicija nad Grenlandom i Antarktikom, što je preduvjet za redovitu proizvodnju karata brzina leda. Stabilniji ritam snimanja znači i pouzdanije usporedbe kroz vrijeme, a time i bolje procjene promjena u dinamici ledenih ploča. U konačnici, satelitska infrastruktura postaje jednako važna kao i znanstveni modeli koji se na njoj temelje.
2025. kao godina dodatnog pritiska: zašto se traži gušće promatranje Arktika
Rasprava o polarnim promjenama ne odvija se u vakuumu. WMO je u svojem ažuriranju stanja globalne klime istaknuo da je 2025. nastavila niz iznimno toplih godina te da se, prema preliminarnim procjenama, svrstava među najtoplije u povijesti mjerenja. U istom se kontekstu navodi da na razinu mora djeluju i oceanska toplina i toplinsko širenje, kao i gubitak leda na kopnu, pri čemu kratkotrajne oscilacije u oceansko-atmosferskom sustavu mogu privremeno ublažiti ili pojačati trendove. Takva kombinacija dugoročnog zagrijavanja i prirodnih oscilacija čini interpretaciju signala složenijom, ali upravo zato su nužni kvalitetni, kontinuirani podaci. Kada se promjene događaju brzo, a signali se preklapaju, lako je pogrešno procijeniti je li riječ o privremenoj epizodi ili o promjeni režima. U polarnim područjima, gdje su promjene među najbržima na planetu, to pitanje postaje posebno važno.
Za satelitske misije to znači jednostavan zahtjev: treba češće i pouzdanije promatrati područja u kojima se promjene ubrzavaju. Brzina leda na izlaznim ledenjacima jedan je od parametara koji se može mijenjati i u mjesecima, a ne samo u desetljećima. Ako se takve promjene ne bilježe dovoljno često, analitičari riskiraju da kasne s tumačenjem uzroka ili da promaše razdoblja kada se sustav prelomi iz relativne stabilnosti u novo stanje. Upravo zato se sve više inzistira na “operativnoj znanosti” u kriosferi: podaci moraju dolaziti redovito, u standardiziranom obliku i s procjenom nesigurnosti. Sentinel-1 je u europskom sustavu upravo takav stup, jer kombinira učestalost snimanja i neovisnost o vremenu i osvjetljenju. Kada se tomu doda desetogodišnji arhiv, dobiva se rijetka mogućnost usporedbe današnjih promjena s relativno nedavnom prošlošću na isti način. To je razina kontinuiteta koja je, u praksi, postala nezamjenjiva za razumijevanje polarnih promjena.
Sljedeći korak: ROSE-L i širenje radarskih mogućnosti Europe
U europskom planiranju promatranja Zemlje već se gleda dalje od prve generacije Sentinel-1 satelita. Među misijama koje se razvijaju kao dio Copernicusovih proširenja ističe se ROSE-L, radarska misija u L-pojasu, koja bi trebala dopuniti postojeće C-pojasne radare i pružiti dodatne informacije o kopnu, vegetaciji, tlu i kriosferi. ESA u najavama naglašava da ROSE-L treba donijeti sustavna, kontinuirana promatranja te povećati otpornost europskog sustava radarskog nadzora, što je važno i za okolišne politike i za upravljanje rizicima. U kontekstu polarnih područja, kombinacija različitih radarskih valnih duljina potencijalno povećava mogućnost razlikovanja procesa na površini, u slojevima snijega i leda te u interakciji s podlogom. Iako će detaljne primjene ovisiti o operativnim planovima i dostupnosti podataka, znanstvena logika je jasna: više neovisnih izvora podataka smanjuje rizik od prekida u promatranju. A kada se promatra sustav koji se mijenja brzo, prekid je često najskuplji.
Za znanstvenike koji se bave ledom, kombinacija različitih radarskih valnih duljina i duljih vremenskih nizova znači veću otpornost sustava promatranja. Ako jedna misija doživi tehničke poteškoće, druga može premostiti prazninu, a razlike u osjetljivosti radara mogu pomoći u boljem razlikovanju procesa koji se odvijaju na površini od onih koji su povezani s podlogom ili s oceanom. U konačnici, ideja je jednostavna, ali dalekosežna: što preciznije mjerimo kako se led kreće danas, to ćemo bolje razumjeti koliko brzo se mogu mijenjati obalne zone sutra – i koliko će se taj pomak preliti na globalnu razinu mora. Studija o desetljeću Sentinel-1 brzina leda pokazuje da je taj pristup već sada praktično moguć u kontinentalnoj skali, te da dugoročna satelitska promatranja više nisu “luksuz” znanosti, nego nužan alat za razumijevanje klimatskih rizika. U godinama kada se globalne temperaturne i oceanske anomalije gomilaju, vrijednost takvih serija raste jer omogućuju da se promjene u polarnim regijama ne procjenjuju napamet, nego mjere. A u pitanju razine mora, mjerenje je prvi korak prema realnijem planiranju prilagodbe.
Izvori:- Remote Sensing of Environment – znanstveni članak o deset godina kartiranja polarnih brzina leda Sentinel-1 podacima (link)
- Copernicus Climate Change Service (C3S) / Climate Data Store – opis operativnog skupa podataka “Ice sheet velocity for Antarctica and Greenland” (link)
- ESA – priopćenje o lansiranju i ulasku u orbitu satelita Copernicus Sentinel-1D (4. studenoga 2025.) (link)
- Copernicus – vijest o uspješnom lansiranju Copernicus Sentinel-1C (prosinac 2024.) (link)
- Copernicus Sentinels – obavijest o završetku misije Sentinel-1B nakon kvara i pokušaja oporavka (link)
- WMO – članak o uzrocima i neizvjesnostima budućeg porasta razine mora (link)
- WMO – ažuriranje: 2025. među najtoplijim godinama te kontekst oceanske topline, leda i razine mora (link)
- Remote Sensing of Environment – popis kolekcija i posebnih izdanja (uključujući kolekciju posvećenu desetljeću Sentinel-1) (link)
- ESA – pregled primjena Sentinel-1 podataka i uloga radara u promatranju leda i kriznim situacijama (link)
Kreirano: četvrtak, 08. siječnja, 2026.
Pronađite smještaj u blizini