Nova istraživanja pokazuju da ton i ugađanje glazbenih instrumenata imaju moć utjecati na naše cijenjenje harmonije, izazivajući stoljećima uspostavljene teorije zapadne glazbene tradicije i potičući na širu eksperimentaciju s instrumentima iz različitih kultura.

Prema drevnom grčkom filozofu Pitagori, "konsonanca" – ugodno zvučna kombinacija nota – nastaje zbog posebnih odnosa između jednostavnih brojeva poput 3 i 4. Unatoč tome, suvremeni učenjaci pokušavali su pronaći psihološka objašnjenja, no ovi 'cjelobrojni omjeri' i dalje se smatraju ključnima za ljepotu akorda, dok se odstupanje od njih doživljava kao 'disnonanca', odnosno neugodan zvuk.

Međutim, istraživački timovi Sveučilišta Cambridge, Sveučilišta Princeton i Max Planck Instituta za Empirijsku Estetiku otkrili su dva ključna načina na koja je Pitagora bio u krivu.

Prema studiji objavljenoj u časopisu Nature Communications, u uobičajenim slušateljskim kontekstima, zapravo ne preferiramo akorde koji su savršeno usklađeni s matematičkim omjerima.

"Preferiramo blaga odstupanja. Sviđa nam se malo nesavršenosti jer to daje život zvucima, što nas privlači," izjavio je suautor studije, dr. Peter Harrison, član glazbenog fakulteta Sveučilišta Cambridge i direktor njegovog Centra za glazbu i znanost.

Istraživači su također otkrili da uloga ovih matematičkih odnosa nestaje kada se razmatraju određeni glazbeni instrumenti koji su manje poznati zapadnjačkim glazbenicima, publici i akademicima. Ti instrumenti obično uključuju zvona, gongove, vrste ksilofona i druge vrste udaraljki s određenom visinom tona. Posebno su proučavali "bonang", instrument iz Javanskog gamelana koji se sastoji od kolekcije malih gongova.

"Kada koristimo instrumente poput bonanga, Pitagorine posebne brojke postaju nevažne i susrećemo se s posve novim uzorcima konsonance i disonance," rekao je dr. Harrison, član Churchill koledža.

"Oblik nekih udaraljki znači da kada ih udarimo i one rezoniraju, njihove frekvencijske komponente ne poštuju te tradicionalne matematičke odnose. To je trenutak kada otkrivamo zanimljive pojave."

Zapadnjačka istraživanja su se previše usredotočila na poznate orkestralne instrumente, dok druge glazbene kulture koriste instrumente koji, zbog svog oblika i fizikalnih svojstava, proizvode ono što bismo nazvali 'neharmoničnostima'.

Istraživački tim osnovao je online laboratorij u kojem je sudjelovalo preko 4.000 ljudi iz SAD-a i Južne Koreje u 23 eksperimenta ponašanja. Sudionicima su puštani akordi, a zatim su bili pozvani da svakom dodijele numeričku ocjenu ugodnosti ili da pomoću klizača prilagode pojedine note u akordu kako bi zvučale ugodnije. Eksperimenti su rezultirali s preko 235.000 ljudskih sudova.

Eksperimenti su istraživali glazbene akorde iz različitih perspektiva. Neki su se usredotočili na specifične glazbene intervale te su sudionike pitali preferiraju li ih savršeno ugađene, nešto više ili nešto niže. Istraživači su bili iznenađeni otkrivanjem značajne preferencije za blagu nesavršenost ili 'neharmoničnost'. Drugi eksperimenti istraživali su percepciju harmonije s instrumentima zapadnjačke i nezapadnjačke glazbene tradicije, uključujući bonang.

Instinktivno cijenjenje novih vrsta harmonije
Istraživači su otkrili da se konsonance bonanga uredno uklapaju u posebnu glazbenu ljestvicu korištenu u indonezijskoj kulturi iz koje potječe. Te konsonance se ne mogu replicirati na zapadnjačkom klaviru, na primjer, jer bi se našle između postojećih tonova tradicionalno korištene ljestvice.

"Naša otkrića osporavaju tradicionalnu ideju da harmonija može biti samo na jedan način, da akordi moraju odražavati ove matematičke odnose. Pokazujemo da postoji mnogo više vrsta harmonije i da postoje dobri razlozi zašto su druge kulture razvile te vrste," rekao je dr. Harrison.

Važno je napomenuti da studija sugerira kako njezini sudionici – koji nisu obučeni glazbenici i nisu upoznati s javanskom glazbom – instinktivno mogu cijeniti nove konsonance tonova bonanga.

Stvaranje glazbe sve je više usmjereno na istraživanje kreativnih mogućnosti koje pruža određeni skup kvaliteta, na primjer, otkrivanje kakve se melodije mogu svirati na flauti ili kakvi se zvukovi mogu proizvesti vlastitim ustima, rekao je Harrison.

"Naša otkrića sugeriraju da korištenjem različitih instrumenata možemo otključati potpuno novi harmonijski jezik koji ljudi instinktivno cijene, bez potrebe za njegovim proučavanjem kako bi ga mogli cijeniti. Mnoga eksperimentalna glazba u posljednjih 100 godina zapadne klasične glazbe bila je prilično zahtjevna za slušatelje jer uključuje visoko apstraktne strukture koje su teške za uživanje. Za razliku od toga, psihološka otkrića poput naših mogu potaknuti stvaranje nove glazbe koju slušatelji instinktivno uživaju."

Uzbudljive prilike za glazbenike i producente
Dr. Harrison se nada da će istraživanje potaknuti glazbenike da isprobaju neobične instrumente i vide nude li oni nove harmonije te otvaraju li nove kreativne mogućnosti.

"Prilično mnogo pop glazbe sada pokušava spojiti zapadnjačku harmoniju s lokalnim melodijama iz Bliskog Istoka, Indije i drugih dijelova svijeta. To može biti više ili manje uspješno, ali jedan od problema je što note mogu zvučati disonantno ako se sviraju zapadnjačkim instrumentima.

"Glazbenici i producenti možda bi mogli bolje uskladiti te dvije strane ako bi uzeli u obzir naša otkrića i razmislili o promjeni 'boje tona', kvalitete tona, koristeći pažljivo odabrane stvarne ili sintetizirane instrumente. Tada bi doista mogli ostvariti najbolje od oba svijeta: harmoniju i lokalne sustave ljestvica."

Harrison i njegovi suradnici istražuju različite vrste instrumenata i provode dodatne studije kako bi testirali širi spektar kultura. Posebno bi željeli dobiti uvide od glazbenika koji koriste 'neharmonične' instrumente kako bi razumjeli jesu li internalizirali različite koncepte harmonije u odnosu na zapadnjačke sudionike u ovoj studiji.

Izvor: University of Cambridge