Dugo uvriježeno mišljenje kako je socijalna izolacija jedan od ključnih faktora rizika, ali i ranih simptoma Alzheimerove bolesti, dovedeno je u pitanje najnovijim znanstvenim spoznajama. Paradoksalno, ali čini se da pojačana društvena aktivnost, a ne povlačenje u sebe, može biti jedan od prvih, vrlo suptilnih pokazatelja da se u mozgu odvijaju promjene povezane s ovom neurodegenerativnom bolešću. Jedno opsežno istraživanje, koje je analiziralo podatke više stotina tisuća osoba, ukazuje na složenu vezu između naših gena, društvenog ponašanja i rizika od Alzheimera, otvarajući potpuno novo poglavlje u razumijevanju ove bolesti.

Revolucionarno otkriće mijenja percepciju bolesti

Znanstvenici su se udubili u genetske podatke i društvene navike golemog uzorka od gotovo pola milijuna Britanaca, prosječne dobi od 56 godina. Rezultati su iznenadili i same istraživače. Pokazalo se da osobe s povišenim genetskim rizikom za razvoj Alzheimerove bolesti, u fazi života kada se simptomi još nisu klinički manifestirali, prijavljuju manje osjećaja izolacije. Štoviše, sudjelovali su u širem spektru društvenih aktivnosti i opisivali svoje obiteljske odnose kao sretnije u usporedbi s pojedincima koji imaju niži genetski rizik.

Ono što je dodatno intrigantno jest da nisu pronađene nikakve značajne razlike između ove dvije skupine kada su u pitanju bili osjećaj usamljenosti, kvaliteta prijateljstava ili percipirana emocionalna podrška. Čini se da u najranijim, takozvanim prodromalnim fazama, bolest ne potiče ljude na socijalno povlačenje. Naprotiv, njihovi društveni životi mogu postati čak i bogatiji i ispunjeniji, što je u potpunoj suprotnosti s dosadašnjim kliničkim iskustvima s pacijentima u kasnijim stadijima bolesti.

Moguća objašnjenja neočekivanog fenomena

Postavlja se ključno pitanje: zašto bi povišeni rizik od bolesti koja uništava kognitivne funkcije vodio prema intenzivnijem društvenom životu? Znanstvena zajednica nudi dva moguća objašnjenja koja se međusobno ne isključuju. Prva hipoteza sugerira da pojedinci, na nekoj podsvjesnoj razini, osjećaju rane i suptilne promjene u vlastitom funkcioniranju te kompenzatorno pojačavaju interakciju s drugima kao neku vrstu instinktivnog mehanizma suočavanja. Pojačana socijalizacija mogla bi biti pokušaj mozga da se odupre nadolazećim promjenama.

Druga, jednako uvjerljiva teorija, stavlja fokus na okolinu. Moguće je da obitelj i bliski prijatelji primjećuju sitne, jedva zamjetne promjene u ponašanju, govoru ili snalaženju osobe – promjene kojih ni sama osoba nije svjesna. Kao odgovor na to, oni pojačavaju svoju podršku, češće pozivaju osobu na druženja i pružaju joj više pažnje, što rezultira objektivno bogatijim socijalnim životom. U tom scenariju, prošireni društveni krug nije inicijativa pojedinca pod rizikom, već reakcija njegove neposredne okoline na prve, gotovo nevidljive signale bolesti.

Kognitivna rezerva i uloga društvenih veza

Godinama se naglašava važnost stvaranja takozvane kognitivne rezerve kao ključnog obrambenog mehanizma protiv demencije. Kognitivna rezerva predstavlja sposobnost mozga da se odupre oštećenjima i održi normalno funkcioniranje unatoč starenju ili patološkim procesima poput onih u Alzheimerovoj bolesti. Smatra se da se ova rezerva gradi kroz obrazovanje, mentalno izazovne aktivnosti i, naravno, kroz bogate društvene interakcije. Društvena povezanost potiče mozak na aktivnost, stvara nove sinapse i jača postojeće neuralne mreže, čime se odgađa pojava kliničkih simptoma demencije.

Nova saznanja ne negiraju zaštitnu ulogu socijalne povezanosti. Međutim, ona ukazuju na to da je odnos između društvenog života i Alzheimerove bolesti dvosmjeran i znatno kompleksniji no što se mislilo. Dok aktivan društveni život nedvojbeno pomaže u izgradnji otpornosti mozga, sama bolest u svojoj najranijoj fazi može, čini se, paradoksalno potaknuti ponašanja koja vode ka većoj socijalnoj angažiranosti.

Geni nisu jedini krivac: Faktori na koje možemo utjecati

Iako genetika igra određenu ulogu, važno je naglasiti da ona nije presudna. Procjenjuje se da se otprilike trećina svih slučajeva Alzheimerove bolesti može pripisati takozvanim modificirajućim faktorima rizika. To su aspekti našeg životnog stila i zdravlja na koje možemo izravno utjecati i time značajno smanjiti svoj rizik ili barem odgoditi početak bolesti. U te faktore spadaju:

• Fizička neaktivnost: Redovita tjelovježba potiče cirkulaciju u mozgu, smanjuje upalne procese i potiče rast novih živčanih stanica.


• Nekontrolirani dijabetes: Visoka razina šećera u krvi oštećuje krvne žile, uključujući i one u mozgu, te može pridonijeti nakupljanju štetnih proteina.


• Visoki krvni tlak: Hipertenzija u srednjoj životnoj dobi značajno povećava rizik od demencije u kasnijim godinama jer oštećuje osjetljivu mrežu kapilara u mozgu.


• Loša kvaliteta sna: Tijekom dubokog sna mozak se čisti od toksina, uključujući beta-amiloid, protein koji formira plakove karakteristične za Alzheimerovu bolest. Kronična neispavanost ometa ovaj ključni proces.


• Depresija: Iako veza nije u potpunosti razjašnjena, kronična depresija povezana je s upalnim stanjima i promjenama u strukturi mozga koje mogu povećati osjetljivost na demenciju.


• Pušenje: Pušenje oštećuje krvne žile i unosi brojne toksine u organizam, povećavajući oksidativni stres koji šteti moždanim stanicama.


• Određeni lijekovi: Dugotrajna upotreba nekih lijekova, poput određenih vrsta anksiolitika i antikolinergika, povezuje se s povećanim rizikom.

Prepoznavanje najranijih znakova: Više od zaboravljivosti

Fokus na promjenama u društvenom životu koristan je, ali važno je poznavati i druge rane znakove Alzheimerove bolesti koji se često zanemaruju ili pripisuju normalnom starenju. Klasična zaboravljivost, posebno ona koja se odnosi na nedavne događaje, i dalje je ključni simptom. No, postoje i suptilniji pokazatelji:

• Poteškoće u planiranju i rješavanju problema: Problemi s praćenjem recepata, vođenjem kućnih financija ili obavljanjem zadataka koji zahtijevaju više koraka.


• Problemi s obavljanjem poznatih zadataka: Osoba može imati poteškoća s odlaskom na poznato mjesto, sjećanjem pravila omiljene igre ili korištenjem kućanskih aparata.


• Zbunjenost u vremenu i prostoru: Gubitak pojma o datumima, godišnjim dobima i protoku vremena. Ponekad osoba može zaboraviti gdje se nalazi ili kako je tamo dospjela.


• Novi problemi s riječima u govoru ili pisanju: Teškoće u praćenju ili uključivanju u razgovor, zaustavljanje usred rečenice ili borba s pronalaženjem prave riječi (npr. "ono za pisanje" umjesto "olovka").


• Stavljanje stvari na neuobičajena mjesta: Učestalo gubljenje predmeta i nemogućnost rekonstrukcije koraka kako bi se oni pronašli, ponekad uz optuživanje drugih za krađu.


• Promjene u raspoloženju i osobnosti: Osobe mogu postati zbunjene, sumnjičave, depresivne, uplašene ili anksiozne. Lako se mogu uzrujati, kako kod kuće, tako i izvan poznatog okruženja.

Razumijevanje da Alzheimerova bolest može započeti neočekivanim širenjem društvenog kruga, a ne samo povlačenjem, pruža novu, složeniju sliku ove bolesti. To naglašava važnost obraćanja pažnje na sve promjene u ponašanju i navikama naših bližnjih, čak i na one koje se na prvi pogled čine pozitivnima.

Izvor: University of California