Tri desetljeća nakon genocida nad pripadnicima etničke skupine Tutsi u Ruandi 1994. godine, nužno je razmotriti mogućnosti koje je međunarodna zajednica imala kako bi spriječila tu tragediju. U periodu od sto dana, procjenjuje se da je ubijeno između 600.000 i 800.000 Ruandeza, pri čemu su primarno bili mete zbog dugotrajnih etničkih napetosti između manjinske skupine Tutsi i većinske populacije Hutu. Napadnute su i osobe koje su simpatizirale s Tutsima te umjereni pripadnici Hutua.

Dok su se masovna ubojstva odvijala, činilo se kao da međunarodna zajednica pasivno promatra, unatoč činjenici da su države svijeta imale pravnu i moralnu obvezu intervenirati u slučajevima genocida. Ujedinjeni narodi, također, nosili su odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

Ujedinjeni narodi su, priznati treba, već uspostavili mirovnu misiju, Misiju Ujedinjenih naroda za pomoć Ruandi (Unamir). Misija je osnovana 1993. godine s ciljem podržavanja Aruških sporazuma, koji su težili završetku građanskog rata u Ruandi.

Mogućnost da je Unamir mogao spriječiti genocid postavlja se kao ključno pitanje. Kao netko tko proučava povijest mirovnih operacija, bila sam vođena željom za učenjem iz iskustava UN-a. Napisala sam detaljan rad istražujući je li genocid mogao biti predvidjen i spriječen. Prema mom mišljenju, to je bilo moguće, ali bi zahtijevalo tri ključna elementa: detaljno obavještajno djelovanje, preventivne mjere i političku volju.

Ovi elementi mogu se i dalje primjenjivati na predviđanje i sprečavanje genocida, te na zaštitu civila u drugim zemljama pogođenim ratom – bilo da je riječ o Gazi, Haitiju, Sudanu, Jemenu ili Ukrajini – iako će metode za postizanje ova tri elementa varirati u svakom slučaju.

Detaljno obavještajno djelovanje u Ruandi moglo je pružiti jasne i dovoljne dokaze o genocidu mjesecima unaprijed. Informacije iz mnogobrojnih izvora, uključujući informante, novinare i istraživače ljudskih prava, ukazivale su na nezakonite tokove oružja, obuku i pripreme od strane Interahamwe (milicijske skupine hutu ekstremista), unutarnje planiranje za "apokalipsu", imena i reputacije zavjerenika, te dugotrajan obrazac kršenja ljudskih prava na etničkoj osnovi.

Nažalost, UN-ova misija u praksi se pokazala gluha i slijepa, s obzirom na to da nije posjedovala analitičku sposobnost sintetiziranja ovih važnih dokaza. Također, bila je spriječena od strane glavnog sjedišta UN-a u poduzimanju mjera za osiguranje više informacija i poduzimanju koraka za prevenciju.

Akcija prevencije Budući da je rano upozorenje na genocid u Ruandi bilo jasno moguće za UN, postavlja se pitanje mogućnosti njegove stvarne prevencije.

Da je UN poduzeo odvraćajuće akcije na samom početku, mogao je spriječiti genocid u njegovim početcima. Kasnije, za zaustavljanje mnogih besmislenih ubojstava bila bi potrebna velika mobilizacija trupa.

Preventivne akcije UN-a trebale su se baviti ljudima (i zavjerenicima i otporima), strukturama genocida (mrežama) i alatima (oružjem) genocida.

Kao odgovor na nezakonit protok oružja u Kigali, mirovna snaga trebala je čvrsto primijeniti embargo.

Budući da je mreža ruandskih dužnosnika bila obučavana za izvršenje genocida, nekoliko odabranih pojedinaca u lancu zapovijedanja trebalo je utjecati, izolirati i preobratiti njihove strane trenere i kontakte s UN-om.

Međunarodni dužnosnici trebali su izložiti skretanje međunarodne pomoći, za koje se sumnjalo da se koristi u obuci Interahamwea.

Dodatni pritisak mogao je biti primijenjen kako bi se smanjila razina prijeteće propagande i zatvorile ekstremističke radio postaje.

Nakon početka genocida 6. travnja, UN je trebao poduzeti ove korake. No, visoki dužnosnici UN-a i njegovih država članica, posebice Sjedinjenih Američkih Država, čak nisu uspjeli prepoznati i javno proglasiti genocid, čak i dok su deseci tisuća bili poklani.

Rano prepoznavanje razvijajućeg genocida usmjerilo bi više međunarodne pozornosti, povećavajući pritisak nevladinih organizacija i ogorčene javnosti da se ubojstva odmah zaustave, i navelo bi Vijeće sigurnosti da ojača Unamir u ranoj fazi. Umjesto toga, sustavno ubijanje Tutsija pogrešno je prikazano kao još jedan primjer "etničkog nasilja".

Komandant Unamira, Roméo Dallaire, ja i drugi tvrdili smo da bi mala, intervenirajuća snaga s robustnim mandatom mogla intervenirati i spriječiti genocid, posebice u ranoj fazi. Tadašnji glavni tajnik UN-a, Boutros Boutros-Ghali, potvrdio je u studenom 1994. da bi čak i samo 400 vojnika moglo „spasiti situaciju“. Ove primjedbe sugeriraju da su ubojice bile tako slabo naoružane i slabo obučene da bi ih čak i najmanja intervencijska snaga mogla savladati.

Brza, odlučna akcija UN-a mogla je ograničiti genocid na sektor Kigalija prije nego što se proširio na selo. Ono što je kasnije pruženo bila je unilateralna francuska snaga, u okviru Operacije Turquoise. Turquoise nije bila prava vrsta intervencijske snage – nije imala mandat za aktivno zaustavljanje genocida. I raspoređena je prekasno.

Konačno, Vijeće sigurnosti moglo je ovlastiti snažnu UN misiju za uspostavljanje sigurnih područja na strateškim lokacijama u Kigaliju i na selu Ruande. U stvari, UN je zaštitio neka mjesta u Kigaliju – u Hotelu Milles Collines, bolnici King Faisal i glavnom stadionu grada. Zahvaljujući naporima vojnika iz Bangladeša, a kasnije i Gane, koji su ih čuvali, oko 15.000 izbjeglica (većinom Tutsija) spašeno je u bolnici.

Politička volja Dakle, UN je trebao razviti bolji informacijski sustav i poduzeti preventivne mjere. Što je to spriječilo? Jednostavan odgovor je nedostatak političke volje.

Glavni razlog za ovu široko rasprostranjenu nedostatnost odlučnosti bio je taj što je dominantni član UN-a – Sjedinjene Američke Države – oprezno i sa strahom od prevelikog uključivanja gledao na mirovne operacije UN-a.

Nedostatak američke posvećenosti bio je uglavnom rezultat katastrofalne misije u Somaliji prethodne godine.

Bez američkog vodstva i podrške, druge države su bile oprezne da se politički ili vojno obvežu. Umjesto toga, Unamir je smanjen na samo 10% svojeg osoblja. Ipak, ti mirovnjaci uspjeli su spasiti 20.000 do 30.000 života, pokazujući što posvećena akcija male snage može postići.

Kretanje naprijed Što je, dakle, potrebno da se razvije politička volja za sprečavanje budućih zločina poput onih u Ruandi?

Prije svega, riječ je o poticanju osjećaja prosvijetljenog vlastitog interesa među svim narodima, povezujući ljudsku dobrobit širom svijeta sa vlastitom. To znači prepoznavanje da, kada se zločini protiv jednog dijela čovječanstva počine, bez obzira gdje, to je zločin protiv cijelog čovječanstva.

Ako to nije dovoljno, tada bi strah od nečinjenja također trebao biti motivirajuća snaga.

Još jedna motivirajuća snaga može biti međunarodno pravo. Prema Konvenciji o genocidu, nacije su obvezne spriječiti ovaj strašni zločin protiv čovječnosti.

Lekcija Ruande je jasna: moramo izgraditi međunarodnu političku volju, kao i poboljšanu sposobnost UN-a, za prevenciju.

Tradicionalno, mirovne misije UN-a uglavnom su imale mandat za nadzor primirja i razdvajanje sukobljenih strana, ali od 1999. godine zadužene su za zaštitu civila uhvaćenih u zonama sukoba. Međutim, sredstva za postizanje tog cilja još uvijek nedostaju.

UN je znatno razvio svoju sposobnost prikupljanja i analize informacija u svojim mirovnim misijama, ali još uvijek mu trebaju snage brze reakcije.

Svjetska zajednica duguje to stotinama tisuća nevinih ljudskih bića koja su poklana tijekom genocida u Ruandi da pokuša predvidjeti i spriječiti buduće genocidne i masovne zločine.

Original:
Walter Dorn
Profesor obrambenih studija, Kanadski kraljevski vojni koledž