U kontekstu nedavno najavljene kandidature Zorana Milanovića za predstojeće parlamentarne izbore, politička scena u Hrvatskoj nalazi se u fazi intenzivne polarizacije. Izborna borba trenutno se odvija između dva glavna tabora: s jedne strane stoji lijeva koalicija predvođena Milanovićem, dok s druge strane stoji trenutna vladajuća struktura pod vodstvom Andreja Plenkovića. Osim ove dvije dominantne političke sile, čini se da se ostatak političkog spektra pokušava marginalizirati, čime se dodatno naglašava binarna podjela na političkoj sceni. U tom kontekstu, posebno se ističe uloga HDZ-a kao partije koja se pozicionira kao ključni akter u očuvanju nacionalnih interesa, nasuprot mogućem povratku Milanovića na vlast. Ovu naraciju dodatno potkrepljuje angažman Tomislava Karamarka, bivšeg predsjednika HDZ-a, kao i signalizirana mobilizacija drugih istaknutih članova stranke s desničarskijeg spektra.

Kritička retrospekcija Milanovićeve vlade
U retrospektivi, vladavina Zorana Milanovića ocjenjuje se kao jedan od najmanje efikasnih perioda u novijoj političkoj historiji Hrvatske, posebice u kontekstu ekonomske politike i ideoloških intervencija. Vlada pod njegovim vodstvom obilježena je sporim izlaskom iz recesije, čime je Hrvatska postala posljednja članica Europske Unije koja se oporavila od ekonomske krize. Nadalje, Milanovićeva administracija provela je niz kontroverznih reformi, uključujući i uvođenje spolnog odgoja u školski kurikulum, što je izazvalo žestoke polemike zbog povezanosti s Alfredom Kinseyem, kontroverznim američkim seksologom. 

Također, vlada se našla na udaru kritika zbog postupanja prema nacionalnim simbolima i važnim povijesnim pitanjima. Između ostalog, upućivanje interventne policije na hrvatske branitelje, nametanje ćirilice u Vukovaru, zaštita osoba povezanih s bivšim sigurnosnim aparatima, ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijama u Bleiburgu te kontroverzna kvalifikacija Domovinskog rata, istaknuti su kao primjeri političkih poteza koji su izazvali duboke podjele unutar društva. U tom kontekstu, pokušaji Milanovića da se na političkoj sceni predstavi kao umjereni kandidat s apelom na desničarske birače, u praksi su se pokazali kao strategija s dvojbenim uspjehom, s obzirom na njegove prethodne političke poteze i izjave.

U središtu političkih razmatranja našla se i implementacija tzv. Istanbulske konvencije od strane HDZ-ove vlade, koja je izazvala žestoke debate unutar društvenih i političkih krugova. Iako je primarno predstavljena kao alat za jačanje prava žena i zaštitu od nasilja, kritičari navode da su stvarni efekti konvencije izostali, te da je nasilje nad ženama čak i poraslo. Osim toga, upozorava se na promicanje rodne ideologije koja nalazi sve veći odjek u obrazovnom sustavu, medijskom prostoru, ali i šire. Interesantno je primijetiti da su, u trenucima kada su se razmatrali ovakvi globalni ili ideološki značajni potezi, razlike između dvije vodeće političke opcije, HDZ-a i SDP-a, bile gotovo neprimjetne, sugerirajući postojanje šireg konsenzusa kada su u pitanju određene međunarodne ili ideološke agende.

Posebno se ističe suradnja između HDZ-a i Milorada Pupovca te njegove stranke SDSS, koja je ocijenjena kao kontroverzna s obzirom na brojne koncesije koje su napravljene u korist te koalicije. Izdvojeni su primjeri poput publikacije knjige "Krajina", koja na kontroverzan način uspoređuje figure iz hrvatske povijesti, kao i financiranje srpskih kulturnih centara u Hrvatskoj, što je izazvalo bojazan da bi mogli poslužiti kao platforme za širenje određenih političkih ili nacionalnih agendi. Ovakve političke odluke izazvale su razočaranje i skepsu među dijelom biračkog tijela, posebice onih koji su skloniji nacionalno orijentiranim političkim stavovima.

Na političkoj sceni također se razmatra potencijal HDZ-a za ponovno privlačenje desno orijentiranih birača kroz određene predizborne strategije. U tom kontekstu, Milanovićevi potezi ocijenjeni su kao faktor koji je dodatno ojačao ljevicu, ali i omogućio HDZ-u prostor za političku mobilizaciju. Ipak, ostaje pitanje hoće li birači biti spremni preći preko rezultata dugogodišnjeg upravljanja obiju vodećih političkih snaga, posebice imajući na umu negativne demografske trendove, uključujući i veliki broj iseljenih građana. Kritička refleksija na političku praksu i njezine posljedice ostaje ključna u razmatranju budućih političkih odluka i izbora.