Nedavno nasilno suzbijanje pro-palestinskih prosvjednih kampova na sveučilištima diljem Sjedinjenih Američkih Država ponovno je rasplamsalo dugotrajnu raspravu o ulozi policijskih snaga na sveučilišnim kampusima.

Unatoč činjenici da su slični prosvjedni kampovi nedavno uspostavljeni i na Sveučilištu McGill u Montréalu, u Kanadi, ovo nasilje može dodatno potaknuti osjećaj nadmoćnosti zbog navodno mirnijeg stava naše nacije prema prosvjedima.

No, jasno je da su vlasti u Kanadi, počevši od 1960-ih, redovito koristile policijske snage kako bi ušutkale mirne studentske prosvjede. Primjerice, na Sveučilištu Simon Fraser već su 1968. godine bili navikli na nemire. Međutim, kada je oko 200 studenata okupiralo zgradu uprave sveučilišta te godine — navodno tražeći pravedniji proces prijema, iako su neki aktivisti nadali se izazivanju izravnog sukoba s dužnosnicima kampusa — predsjednik sveučilišta Ken Strand pozvao je Kraljevsku konjičku policiju (RCMP).

Tijekom jedne studene studene noći, 114 studenata je lisicama privedeno i eskortirano niz planinu Burnaby.

Hugh Johnston, povjesničar na Sveučilištu Simon Fraser, opisao je taj događaj u svojoj knjizi Radikalni kampus: Stvaranje Sveučilišta Simon Fraser:

“Više od stotinu naoružanih policijskih službenika bilo je na mjestu događaja; i postigli su iznenađenje blokirajući cestu prema sveučilištu dok je potpredsjednik [George] Suart isključio javne i redovne telefone u okupiranoj zgradi. Studenti unutar zgrade nisu pružali otpor i izvedeni su van jedan po jedan – s policijskim službenikom s obje strane – kroz policijski koridor od 50 ljudi do niza policijskih vozila koja su se redala jedno za drugim... Gomila s plesa u kafeteriji okupila se iza knjižnice gdje su se vozila redala, i povezavši ruke, počeli su pjevati 'We Shall Overcome.’”

Policijsko eskaliranje Ovo nije bio prvi put da je policija pomagala u suzbijanju nenasilnih demonstracija u Kanadi.

Opći štrajk u Winnipeg-u 1919. godine završio je kada su policijski službenici napali skupinu koja je prevrnula tramvaj. Tijekom takozvane Krvave subote, dvoje prosvjednika je ubijeno, 34 ranjeno i 94 uhićena.

Slična scena dogodila se tijekom Regina nereda 1935. godine kada je jedna osoba poginula, 45 ranjeno i 130 uhićeno.

Čak i nakon što je Kanadski povelja o pravima i slobodama postala dio zakona 1982. godine, jamčeći pravo na mirno okupljanje i slobodu izražavanja svim građanima, prosvjednici su još uvijek riskirali zadržavanje u pritvoru ili gore. Primjeri uključuju branitelje prava na zemlju Indigenih naroda i one koji su prosvjedovali protiv summita G20 u Torontu 2010. godine.

Ipak, generacijama su sveučilišta ostala odvojena od šire zajednice. Oslanjajući se na princip in loco parentis — u kojem fakulteti djeluju kao skrbnici svojih studenata — institucije su imale vlastita pravila, disciplinske strukture i kazne.

Lokalne policijske snage uglavnom nisu imale jurisdikciju niti autoritet na kampusima. Njihova prisutnost povijesno je izazivala napetosti, čak i nerede.

Na primjer, 1964. godine studenti Sveučilišta u Kaliforniji, Berkeley, pokrenuli su nacionalni pokret protiv policijskog miješanja na sveučilištu.

Ovo razdoblje nemira označilo je promjenu u odnosu između sveučilišta i vlasti izvan kampusa nakon Drugog svjetskog rata.

Optužbe, zatvorske kazne Suočavanje s priljevom anti-autoritarnih pripadnika generacije baby booma, upravitelji sveučilišta izgubili su interes za održavanje svojih roditeljskih odgovornosti. Studenti su trebali biti tretirani kao zreli, odgovorni odrasli.

Nakon okupacije zgrade uprave 1968. godine, više od 100 studenata Sveučilišta Simon Fraser suočilo se s optužbama za „nepodopštine protiv privatne imovine“ i mogućnošću zatvorskih kazni od dvije do četrnaest godina. Na kraju, 104 studenta priznala su krivnju za „narušavanje javnog reda i mira“, dobivši kazne od 250 dolara, dok je jedan bio osuđen na tri mjeseca zatvora.

Na Sveučilištu Sir George Williams u Montréalu — danas Concordia — 97 studenata uhićeno je zbog sudjelovanja u okupaciji 1969. godine koja je protestirala protiv rasističkih politika i praksi.

Kako se sjeća sudionik Rodney John: “Neki su dobili zatvorske kazne od dva tjedna do tri godine. Određena jamčevina kretala se od 1,500 do 15,000 dolara.” Za marginalizirane studente s Kariba takve kazne bile su katastrofalne.

John je objasnio 50 godina kasnije: “Cijena koju su studenti platili — ne samo oni uhićeni — nikada nije spomenuta, a kamoli izračunata.”

Kazne su bile jednako stroge i za 49 studenata uhićenih tijekom prosvjeda protiv sastanaka Azijsko-pacifičke gospodarske suradnje (APEC) na Sveučilištu UBC 1997. godine; za Trent Eight, koji su bili zadržani 2001. godine nakon što su okupirali koledž koji je trebao biti zatvoren; i za više od 2,000 studenata uhićenih tijekom prosvjeda zbog školarina u Québecu 2012. godine.

Nijedan studentski prosvjed u Kanadi nije potaknuo vrstu državnog nasilja koja se sada odvija na američkim kampusima, dok studenti prosvjeduju protiv izraelskog bombardiranja Gaze ili u svibnju 1970. godine, kada je Nacionalna garda Ohija upucala i ubila četvero studenata protivnika Vijetnamskog rata na Sveučilištu Kent State.

Ipak, posljedice policijskih intervencija mogu biti teške. Kazne, gubitak prilika za zaposlenje, kaznene prijave i druge posljedice mogu pratiti studente do kraja života.

Povećana militarizacija policije nakon 11. rujna također značajno povećava rizik od nasilja i ozljeda, kako je pokazano tijekom prosvjeda Occupy Wall Street 2011. godine i trenutno tijekom prosvjeda studenata u SAD-u.

Na Sveučilištu McGill, za sada, nije bilo policijskog uplitanja. Sveučilište navodi da razmatra svoje sljedeće korake.

Odvraćanje od većih problema Policijska suzbijanja mogu potaknuti dodatne demonstracije, kao što je to bio slučaj u tjednima nakon pucnjave na Kent Stateu. Štoviše, dok krše temeljna ljudska prava i akademsku slobodu studenata, mogu također odvratiti pozornost od trenutnih problema: u slučaju trenutnih suzbijanja u SAD-u, to je strašna situacija palestinskog naroda.

Čak i ako se ne slažete s njihovim zabrinutostima ili taktikama, studenti ne bi trebali biti kažnjavani za kritičko razmišljanje o svjetskim događajima i pokušaje donošenja pozitivnih društvenih promjena.

Upravo to bi oni trebali raditi, i zato je u posljednjih 50 godina bilo nastojanja da se devalvira i smanji financiranje programa humanističkih i društvenih znanosti.

Ako smo ozbiljni u rješavanju globalnih problema i stvaranju pravednijeg svijeta, tada sveučilišni administratori, političari i ostali dionici moraju prestati koristiti policijske snage kako bi spriječili studente u postavljanju neugodnih pitanja. Troškovi su jednostavno previsoki.

Original:
Roberta Lexier
Izvanredni profesor, Odjeli za opće obrazovanje i humanističke znanosti, Sveučilište Mount Royal