Otkriveno je bijelo vino staro preko 2000 godina, porijeklom iz Andaluzije, koje je najstarije vino ikad otkriveno.

Hispana, Senicio i još četiri stanovnika (dva muškarca i dvije žene, čija imena nisu poznata) rimske grobnice u Carmoni, otkrivene 2019. godine, vjerojatno nikad nisu zamišljali da će ono što je za njih bio pogrebni ritual postati značajno 2000 godina kasnije iz sasvim drugačijeg razloga. Kao dio tog rituala, skeletni ostaci jednog od muškaraca uronjeni su u tekućinu unutar staklene pogrebne urne. Ta tekućina, koja je s vremenom poprimila crvenkastu boju, sačuvana je od prvog stoljeća naše ere. Tim sa Odjela za organsku kemiju Sveučilišta u Córdobi, pod vodstvom profesora Joséa Rafaela Ruiza Arrebola, u suradnji s Gradom Carmona, identificirao je tekućinu kao najstarije vino ikad otkriveno, nadmašujući time bocu vina iz Speyera otkrivenu 1867. godine i datiranu u četvrto stoljeće naše ere, koja je sačuvana u Povijesnom muzeju Pfalz (Njemačka).

Izvanredno očuvanje grobnice
"Isprva smo bili vrlo iznenađeni što je tekućina sačuvana u jednoj od pogrebnih urna," objašnjava gradski arheolog Juan Manuel Román iz Carmone. Uostalom, prošlo je 2000 godina, ali uvjeti očuvanja grobnice bili su izvanredni; potpuno netaknuta i dobro zapečaćena od tada, grobnica je omogućila da vino zadrži svoje prirodno stanje, isključujući druge uzroke poput poplava, propuštanja unutar komore ili kondenzacijskih procesa.

Izazov je bio otkloniti sumnje istraživačkog tima i potvrditi da je crvenkasta tekućina zaista vino, a ne tekućina koja je nekada bila vino, ali je izgubila mnoge svoje bitne karakteristike. Da bi to postigli, proveli su niz kemijskih analiza u Središnjoj službi za istraživačku potporu (SCAI) Sveučilišta u Córdobi i objavili ih u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports. Proučili su pH vrijednost, odsutnost organskih tvari, mineralne soli, prisutnost određenih kemijskih spojeva koji bi mogli biti povezani sa staklom urne ili kostima pokojnika; te su ga usporedili s današnjim vinima iz Montilla-Morilesa, Jereza i Sanlúcara. Zahvaljujući svemu tome, imali su prve dokaze da je tekućina doista vino.

Identifikacija putem polifenola
Ključ identifikacije ležao je u polifenolima, biomarkerima prisutnima u svim vinima. Zahvaljujući tehnici koja može identificirati ove spojeve u vrlo malim količinama, tim je pronašao sedam specifičnih polifenola također prisutnih u vinima iz Montilla-Morilesa, Jereza i Sanlúcara. Odsutnost specifičnog polifenola, sirinske kiseline, identificirala je vino kao bijelo. Unatoč tome, i činjenici da se ova vrsta vina slaže s bibliografskim, arheološkim i ikonografskim izvorima, tim pojašnjava da odsutnost ove kiseline može biti posljedica degradacije tijekom vremena.

Najveći izazov bio je odrediti porijeklo vina, jer ne postoje uzorci iz istog razdoblja s kojima bi ga mogli usporediti. Unatoč tome, mineralne soli prisutne u tekućini grobnice su konzistentne s bijelim vinima koja se trenutno proizvode na tom teritoriju, koji je pripadao nekadašnjoj provinciji Betis, posebno vinima iz Montilla-Morilesa.

Spolne razlike u pogrebnim ritualima
Činjenica da su skeletni ostaci muškarca bili uronjeni u vino nije slučajna. Ženama u starom Rimu dugo je bilo zabranjeno piti vino. To je bio piće za muškarce. Dvije staklene urne u grobnici u Carmoni ilustriraju rodne podjele u rimskim društvenim pogrebnim ritualima. Dok su kosti muškarca bile uronjene u vino, zajedno sa zlatnim prstenom i drugim ostacima kosti s pogrebnog kreveta na kojem je kremiran, urna s ostacima žene nije sadržavala ni kap vina, već tri jantarna dragulja, bocu parfema s mirisom pačulija i ostatke tkanina, s početnim analizama koje sugeriraju da su bile od svile.

Vino, kao i prstenovi, parfem i drugi elementi bili su dio pogrebne opreme koja je trebala pratiti pokojnika na njegovom putovanju u zagrobni život. U starom Rimu, kao i u drugim društvima, smrt je imala posebno značenje i ljudi su željeli biti zapamćeni kako bi na neki način ostali živi. Ova grobnica, zapravo kružni mauzolej koji je vjerojatno smjestio bogatu obitelj, bila je smještena uz važnu cestu koja je povezivala Carmo s Hispalijom (Sevilla). Nekad je bila označena tornjem, koji je u međuvremenu nestao. Dvije tisuće godina kasnije, i nakon dugo vremena zaborava, Hispana, Senicio i njihovi četvero suputnika nisu samo zapamćeni, već su također rasvijetlili pogrebne rituale starog Rima, omogućujući identificiranje tekućine u staklenoj urni kao najstarijeg vina na svijetu.

Izvor: Universidad de Córdoba