Možemo li razlikovati vokalne emisije određenih primata? Tim sa Sveučilišta u Ženevi (UNIGE) zamolio je volontere da kategoriziraju glasove triju vrsta čovjekolikih majmuna (Hominidae) i ljudi. Tijekom svakog izlaganja ovim ''onomatopejama'', mjerena je aktivnost mozga. Za razliku od prethodnih studija, znanstvenici otkrivaju da filogenetska blizina - ili srodstvo - nije jedini čimbenik koji utječe na našu sposobnost da prepoznamo te zvukove. Akustična blizina - vrsta emitiranih frekvencija - također je odlučujući faktor. Ovi rezultati pokazuju kako je ljudski mozak evoluirao da učinkovitije obrađuje vokalne emisije nekih od naših najbližih rođaka. Saznajte više u časopisu Cerebral Cortex Communications.
Naša sposobnost obrade verbalnog jezika ne temelji se samo na semantici, tj. značenju i kombinaciji jezičnih jedinica. Ostali parametri dolaze u obzir, kao što je prozodija, koja uključuje pauze, akcentuaciju i intonaciju. Afektivni naleti - ‘’Aaaah!’’ ili ‘’Oh!’’ na primjer - također su dio toga, a mi ih dijelimo s našim rođacima primatima. Oni doprinose značenju i razumijevanju naše glasovne komunikacije.
Kada se emitira takva glasovna poruka, te zvukove obrađuju frontalni i orbitofrontalni dijelovi našeg mozga. Funkcija ova dva područja je, između ostalog, integrirati senzorne i kontekstualne informacije koje vode do odluke. Aktiviraju li se na isti način kada smo izloženi emocionalnim glasovima naših bliskih rođaka čimpanza, makakija i bonoba? Možemo li ih razlikovati?
MRI skeniranje sa slušalicama
Tim UNIGE-a pokušao je otkriti izlažući grupu od 25 volontera raznim ljudskim i majmunskim glasovima. ‘’Sudionici su stavljeni u skener za magnetsku rezonancu i dobili su slušalice. Nakon kratkog razdoblja upoznavanja s različitim vrstama vokalizacija, svaki ih je sudionik morao kategorizirati, odnosno prepoznati kojoj vrsti pripadaju,'' objašnjava Leonardo Ceravolo, viši predavač na Fakultetu psihologije i odgojnih znanosti UNIGE-a i prvi autor knjige studija.
Te su vokalizacije bile afilijativnog tipa, tj. povezane s pozitivnom interakcijom, ili agonističkog tipa, tj. povezane s prijetnjom ili nevoljom. Ljudski glasovi potječu iz baza podataka koje su snimili glumci. One majmunske potječu iz terenskih snimanja napravljenih u sklopu prethodnih istraživanja. Ova je studija prva te vrste koja uključuje vokalizaciju bonoba.
Bonoboi, ne tako bliski rođaci
Rezultati pokazuju da su za vokalizacije makakija i čimpanza frontalne i orbitofrontalne regije sudionika bile aktivirane na sličan način kao i ljudske vokalizacije. Sudionici su ih mogli lako razlikovati. S druge strane, kada su suočeni sa "zvukovima" bonoba, također bliskih rođaka ljudi, uključena cerebralna područja bila su mnogo manje aktivirana, a kategorizacija je bila na razini slučajnosti.
‘’Mislilo se da je srodstvo među vrstama - 'filogenetska udaljenost' - glavni parametar za sposobnost, ili ne, prepoznavanja ovih različitih vokalizacija. Mislili smo da što smo genetski bliskiji, to je ta sposobnost bila važnija'', objašnjava Didier Grandjean, redoviti profesor u Švicarskom centru za afektivne znanosti i na Fakultetu psihologije i obrazovnih znanosti UNIGE, koji je vodio studiju. ‘’Naši rezultati pokazuju da drugi parametar dolazi u obzir: akustična udaljenost. Što je dinamika akustičkih parametara, kao što su korištene frekvencije, udaljenija od ljudskih, manje su aktivirane određene frontalne regije. Tada gubimo sposobnost prepoznavanja tih zvukova, čak i ako ih ispušta bliski rođak, u ovom slučaju bonobo.”
Zvici bonoba vrlo su visoki i mogu zvučati kao glasovi određenih ptica. Ova akustična udaljenost u smislu frekvencija, u usporedbi s ljudskim vokalizacijama, objašnjava našu nesposobnost da ih dekodiramo, usprkos našoj velikoj filogenetskoj blizini. ‘’Jesmo li sposobni identificirati različite emocionalne aspekte afilijativnih ili agonističkih vokalizacija koje emitiraju čimpanza, makaki ili bonobo? I ako da, kako? Ova pitanja bit će u središtu našeg sljedećeg istraživanja, koje neće uključivati analizu naše sposobnosti da kategoriziramo vokalizacije prema vrstama, već da identificiramo njihov emocionalni sadržaj'', zaključuje Didier Grandjean.
Izvor: University of Geneva
Link na originalnu objavu