Širenje zakona o eutanaziji u Kanadi i njegove posljedice

Kanadski zakon o medicinski potpomognutoj smrti, poznat kao MAiD (Medical Assistance in Dying), značajno je proširen u 2021. godini, uključujući osobe s neizlječivim, ali ne nužno terminalnim bolestima. Iako je eutanazija prvotno bila dopuštena samo za pacijente čija je smrt bila "razumno predvidiva", proširenje je omogućilo eutanaziju osobama koje pate od trajnih bolova ili invalidnosti, bez obzira na terminalnost stanja. Ovo širenje značajno je povećalo broj ljudi koji ispunjavaju uvjete za MAiD, izazivajući brojne etičke dileme među liječnicima, pacijentima i javnosti.

Jedan od ključnih aspekata kanadskog programa eutanazije je postupak odobravanja zahtjeva. Svaka osoba mora predati pismeni zahtjev koji potom pregledavaju dva neovisna liječnika ili medicinske sestre. Za osobe s neterminalnim stanjima postoji obavezan minimalni period procjene od 90 dana, tijekom kojeg se pacijenti moraju informirati o drugim načinima za olakšanje patnje. Međutim, unatoč ovim zahtjevima, u praksi se suočavaju s mnogim pitanjima i izazovima.

Kontroverzni slučajevi i izazovi u praksi

Liječnici i medicinske sestre koji sudjeluju u MAiD programu često se nalaze pred teškim odlukama i moralnim dilemama. Na primjer, jedan od često diskutiranih slučajeva uključivao je sredovječnog radnika koji je zadobio ozljede gležnja i leđa, što mu je onemogućilo povratak na posao. Financijska potpora koju je primao od vlade nije bila dovoljna za dostojanstven život, što ga je dovelo do razmatranja eutanazije. Liječnici na privatnim forumima diskutirali su o njegovom slučaju, a mnogi su se složili da ispunjava zakonske kriterije zbog jakih bolova i društvene izolacije. Ipak, mnogi su također bili zabrinuti jer su financijski razlozi bili ključni faktor u njegovoj odluci, što postavlja ozbiljna etička pitanja.

Osim toga, slučajevi beskućništva također su izazvali mnoge kontroverze. Jedan liječnik podijelio je priču o pacijentu s teškom plućnom bolešću čija je patnja u velikoj mjeri proizlazila iz činjenice da je bio beskućnik i dugovao novac. Pacijent je odbijao dugotrajnu njegu jer je smatrao da bi život u staračkom domu bio nepodnošljiv. Nakon dugih diskusija i procjena, pacijent je na kraju eutanaziran, što je izazvalo pitanja o tome je li njegova patnja zaista bila neizdrživa zbog bolesti ili zbog društvenih uvjeta.

Socijalni i ekonomski utjecaj na odluke o eutanaziji

Podaci iz Ontarija pokazali su da su ljudi koji su tražili eutanaziju, a nisu bili terminalno bolesni, češće dolazili iz siromašnijih zajednica s visokom razinom materijalne deprivacije i ovisnosti o državnoj pomoći. Ovi podaci ukazuju na mogućnost da siromaštvo može biti faktor u donošenju odluke o eutanaziji, što izaziva zabrinutost o mogućem nejednakom pristupu eutanaziji među različitim društvenim skupinama. U Ontariju, više od tri četvrtine osoba koje su bile eutanazirane, a da im smrt nije bila neposredna, primale su pomoć za invaliditet prije smrti.

Iako kanadski dužnosnici tvrde da socijalna podrška ili nedostatak zdravstvene skrbi nikada ne mogu biti razlog za odobrenje eutanazije, realnost sugerira drugačije. Jedan od anonimnih izvještaja iz Ministarstva javne sigurnosti Ontarija, podijeljen s liječnicima, naglašava nekoliko slučajeva gdje su obavezne zaštitne mjere bile narušene. U jednom slučaju, pacijent s visokim krvnim tlakom, moždanim udarom i sljepoćom izrazio je želju za eutanazijom zbog gubitka nade u poboljšanje kvalitete života. Slučaj je izazvao zabrinutost jer se procedura zakazivala prema preferencijama partnera pacijenta, umjesto isključivo na temelju dobrovoljne odluke pacijenta.

Etičke dileme i manjak transparentnosti

Postoji zabrinutost zbog manjka transparentnosti u slučajevima eutanazije koji izazivaju etičke dvojbe. Dok je MAiD zamišljen kao opcija posljednjeg izbora za pacijente s neizdrživom patnjom, sve je više slučajeva koji ukazuju na to da se eutanazija nudi i osobama koje su u teškim socio-ekonomskim situacijama, ali ne nužno u terminalnoj fazi bolesti. Kritičari ističu da ovakav trend može dovesti do "sklizanja" gdje se eutanazija počinje promatrati kao rješenje za društvene probleme, umjesto da ostane medicinski opravdana opcija.

Kada je zakon o eutanaziji legaliziran, liječnici i medicinske sestre osnovali su privatne forume kako bi razgovarali o kompleksnim slučajevima, uz poštovanje privatnosti pacijenata. Međutim, zbog sve veće prisutnosti takvih diskusija, neki stručnjaci postavljaju pitanje treba li biti više transparentnosti oko načina na koji se donose odluke o eutanaziji. Kako je istaknuo istraživač Kasper Raus sa Sveučilišta u Gentu, pitanje tko ima pravo na eutanaziju nije samo medicinsko, već i društveno pitanje. "Ovo je procedura koja završava ljudski život, stoga moramo pažljivo pratiti sve promjene u tome tko je dobiva," rekao je Raus, upozoravajući da bez adekvatnog nadzora praksa može značajno odlutati od izvornih razloga zbog kojih je legalizirana.

Reakcije zajednice i budućnost MAiD programa

Brojne organizacije koje se zalažu za prava osoba s invaliditetom, poput Inclusion Canada, upozoravaju na opasnosti koje širenje zakona o eutanaziji donosi za osobe s invaliditetom. U jednom zabilježenom slučaju, fizioterapeut je ponudio opciju eutanazije ženi koja je tražila pomoć za modricu na kuku. Ovakvi slučajevi izazivaju veliku zabrinutost jer ukazuju na mogućnost da se eutanazija nudi i kada postoje druge opcije za ublažavanje patnje. Kritičari tvrde da ovakav pristup šalje poruku osobama s invaliditetom da njihov život nije vrijedan življenja, što je duboko problematično s etičke i ljudskopravaške perspektive.

Unatoč svim kritikama, kanadski dužnosnici nastavljaju tvrditi kako su u MAiD programu uspostavljeni "strogi zaštitni mehanizmi" koji jamče zaštitu svakog ljudskog života. Međutim, brojne etičke dileme koje su iznesene na privatnim forumima liječnika, kao i podaci koji ukazuju na disproporcionalnu zastupljenost marginaliziranih skupina među onima koji traže eutanaziju, sugeriraju da praksa eutanazije u Kanadi još uvijek zahtijeva daljnju analizu i potencijalne reforme kako bi se osigurala pravednost i jednakost u primjeni zakona.