Klimatske promjene i rastuće temperature stavljaju sve veći pritisak na kućanstva u južnim i jugozapadnim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država, koja sve više ovise o rashladnim uređajima kako bi preživjeli sve učestalije i intenzivnije toplinske valove. To dovodi do porasta energetskog tereta, koji se definira kao postotak prihoda kućanstva koji je potreban za pokrivanje troškova energije. Kućanstva koja troše više od 6% svog prihoda na energiju smatraju se dijelom 'energetskog siromaštva'. Ovaj fenomen sve je prisutniji u južnim državama poput Mississippija, Arkansasa i Alabame, gdje su rashladni uređaji postali nužnost tijekom ljeta.

Studija koju je provelo MIT pokazuje da je između 2015. i 2020. godine došlo do značajnog povećanja energetskog tereta u južnim i jugozapadnim državama, dok su tradicionalno pogođene hladne države, poput Mainea i Vermonta, zabilježile smanjenje tog tereta. Uz blaže zime na sjeveru, potrebe za grijanjem se smanjuju, dok se na jugu povećava ovisnost o hlađenju. U 2020. godini, najveći energetski teret zabilježen je u Mississippiju, Arkansasu i Alabami, dok su Maine i Vermont, koji su prethodno bili među najpogođenijima, ispali s vrha ljestvice.

Prema podacima iz U.S. Energy Information Administration, ovi trendovi jasno odražavaju širu sliku svijeta koji se zagrijava, gdje su kućanstva na jugu pod sve većim pritiskom zbog troškova rashladnih uređaja, dok se sjeverne regije suočavaju s blažim zimama i smanjenim potrebama za energijom. Ove promjene također ukazuju na sve veću razliku između urbanih i ruralnih područja. Dok je u 2015. godini 23% urbanih područja imalo značajan energetski teret, taj broj je 2020. godine pao na samo 14%, što znači da ruralna područja postaju sve ranjivija na energetske promjene.

Federalni programi energetske pomoći zaostaju

Unatoč tim očitim promjenama u raspodjeli energetskih potreba, trenutni federalni programi energetske pomoći nisu prilagođeni ovoj novoj stvarnosti. Program LIHEAP (Low Income Home Energy Assistance Program), osnovan 1981. godine, pruža pomoć kućanstvima s niskim prihodima za pokrivanje troškova grijanja i hlađenja. Iako je program 1984. godine proširen kako bi uključio i potrebe za hlađenjem, formula raspodjele sredstava ostala je gotovo nepromijenjena od 1980-ih. To znači da južne države, koje sada imaju znatno veće energetske potrebe zbog porasta temperatura, ne dobivaju proporcionalno veću pomoć.

Istraživači iz MIT-a predlažu novi model raspodjele sredstava koji bi prioritet dao kućanstvima s najvećim energetskim teretom. Prema tom modelu, niti jedna država ne bi bila u lošijoj poziciji, dok bi najugroženija kućanstva dobila veću pomoć. Ovaj pristup bio bi pravedniji i omogućio bi bolje usklađivanje resursa s promjenjivim klimatskim uvjetima i potrebama za hlađenjem na jugu SAD-a. Iako bi novi način raspodjele zahtijevao određenu preraspodjelu subvencija među državama, cilj bi bio pomoći svim kućanstvima da izbjegnu energetsko siromaštvo, bez obzira na njihovu geografsku lokaciju.

Posljedice za socijalno osjetljive zajednice

Energetsko siromaštvo nerijetko najviše pogađa kućanstva s niskim prihodima i marginalizirane zajednice. U južnim državama, gdje su stope siromaštva i ekonomska nejednakost veće, energetski teret može biti osam puta veći u odnosu na kućanstva s višim prihodima. Ova situacija dodatno pogoršava intergeneracijsko siromaštvo i socijalne nejednakosti. Osim toga, studije pokazuju da su zajednice s višim stupnjem raznolikosti, poput onih u južnim državama, češće suočene s energetskim siromaštvom zbog nižih prihoda i lošijih životnih uvjeta.

U usporedbi s tim, zapadne države, poput Kolorada i Washingtona, provode programe koji kombiniraju smanjenje emisija stakleničkih plinova s energetskom učinkovitošću, što smanjuje energetski teret na kućanstva s niskim prihodima. Ovi primjeri pokazuju da se politika koja integrira borbu protiv klimatskih promjena i energetsku pravdu može učinkovito suočiti s rastućim energetskim teretom. Primjer Kolorada, gdje su kućanstva s niskim prihodima uspjela smanjiti troškove energije za 15 do 50 posto kroz projekte solarne energije, pokazuje da je moguće smanjiti energetsko siromaštvo i istovremeno raditi na smanjenju emisija.

Klimatske promjene i energetsko siromaštvo sada su nerazdvojni problemi, a sve veći ekstremni vremenski uvjeti dodatno pogoršavaju situaciju. Stoga je važno da države poput Mississippija, Arkansasa i Alabame provode sveobuhvatne politike koje će zaštititi najugroženije slojeve društva, istovremeno smanjujući njihovu ovisnost o skupim rashladnim sustavima tijekom ljeta. Politike koje potiču obnovljive izvore energije, poput solarnih projekata usmjerenih na zajednice s niskim prihodima, mogu ponuditi održivo rješenje za energetsku nepravdu.

Izvor: Massachusetts Institute of Technology