U suvremenom svijetu, obilježenom stalnom žurbom i urbanim načinom života, stres je postao gotovo neizbježan pratitelj svakodnevice. U potrazi za učinkovitim metodama opuštanja i poboljšanja mentalnog blagostanja, sve se više okrećemo prirodi. Jedan od najpoznatijih pristupa, koji dolazi iz Japana, jest Shinrin-yoku, odnosno "šumsko kupanje". Ova praksa, koja se ne odnosi na fizičko kupanje, već na svjesno i potpuno uranjanje u šumsku atmosferu svim osjetilima, znanstveno dokazano smanjuje razinu hormona stresa kortizola, snižava krvni tlak i jača imunološki sustav. No, što kada je pristup stvarnoj šumi ograničen ili nemoguć? Može li tehnologija premostiti taj jaz? Upravo je to pitanje potaknulo tim znanstvenika s Instituta Max Planck za ljudski razvoj (MPIB) i Sveučilišnog medicinskog centra Hamburg-Eppendorf (UKE) na provođenje inovativnog istraživanja.

Istraživanje granica virtualne prirode

Njihova nedavna pilot studija, čiji su rezultati objavljeni u prestižnom časopisu Journal of Environmental Psychology, istražila je može li virtualna šetnja šumom ublažiti stres i poboljšati emocionalno stanje. Fokus istraživanja bio je na ključnom pitanju: je li učinak snažniji kada virtualno okruženje istovremeno stimulira više osjetila? Inspirirani terapeutskim primjenama Shinrin-yokua u Japanu, njemački znanstvenici odlučili su provjeriti može li se blagotvorni učinak boravka u prirodi replicirati u digitalnom svijetu. Njihov je cilj bio stvoriti što je moguće uvjerljivije i sveobuhvatnije iskustvo koje nadilazi puko vizualno promatranje.

Za potrebe ovog ambicioznog projekta, snimljen je visokokvalitetni 360° videozapis u najvećoj europskoj šumi duglazije, prirodnom rezervatu Sonnenberg u blizini Parchima. Ovaj video nije bio samo vizualno impresivan, već je bio popraćen i autentičnim zvukovima snimljenima na licu mjesta – šumom lišća, pjevom ptica i pucketanjem grančica. Kako bi iskustvo bilo potpuno multisenzorno, znanstvenici su uveli i treću dimenziju – osjetilo mirisa. Koristeći eterična ulja dobivena izravno iz drveća duglazije, stvorili su mirisnu kulisu koja je sudionike trebala još dublje uvesti u virtualni svijet šume. Ovaj pristup temelji se na razumijevanju da je naša percepcija prirode holističko iskustvo koje uključuje sve naše senzorne kanale.

Metodologija i eksperimentalni dizajn

U studiji je sudjelovalo više od 130 ispitanika. Prije samog virtualnog iskustva, svaki je sudionik bio izložen akutnoj stresnoj situaciji putem pažljivo odabranih slika koje dokazano izazivaju stres. Nakon ove faze indukcije stresa, sudionici su, opremljeni VR naočalama, bili podijeljeni u četiri različite skupine. Prva skupina doživjela je puno, multisenzorno iskustvo – kombinaciju vizualnih podražaja, autentičnih zvukova šume i mirisa duglazije. Druge tri skupine iskusile su samo jedan od senzornih podražaja: jedna je samo gledala video bez zvuka i mirisa, druga je samo slušala zvukove šume unutar neutralnog virtualnog okruženja kako bi se minimalizirao vizualni utjecaj, a treća je bila izložena samo mirisu, također u vizualno neutralnom okruženju. Ovaj detaljan eksperimentalni dizajn omogućio je znanstvenicima da precizno izoliraju i usporede učinke pojedinačnih osjetila u odnosu na njihovu kombinaciju.

Snaga sinergije: Rezultati koji otvaraju nove mogućnosti

Rezultati su bili jasni i statistički značajni. Skupina koja je bila izložena kombinaciji sva tri osjetilna podražaja – slike, zvuka i mirisa – pokazala je znatno veće poboljšanje raspoloženja u usporedbi sa skupinama koje su primale samo jedan podražaj. Osim toga, sudionici iz multisenzorne skupine izvijestili su o značajno jačem osjećaju povezanosti s prirodom, što sugerira da je upravo sinergija osjetila ključna za stvaranje uvjerljivog i terapeutski učinkovitog virtualnog iskustva. Zanimljivo je da su, pored pozitivnih učinaka na raspoloženje, zabilježena i ograničena poboljšanja u radnoj memoriji. Radna memorija je kognitivna funkcija koja nam omogućuje kratkoročno pohranjivanje, obradu i dohvaćanje informacija, a njezino poboljšanje ukazuje na to da virtualna priroda može imati i kognitivne benefite. Ipak, istraživači naglašavaju da su ovo rezultati pilot studije te da su učinci specifični za testirano područje i ne mogu se još smatrati univerzalno valjanima. Potrebne su daljnje, opsežnije studije s većim brojem sudionika kako bi se ovi nalazi potvrdili i kako bi se steklo dublje razumijevanje mehanizama koji stoje iza restorativnih učinaka virtualnih prirodnih iskustava.

Znanstvena perspektiva i buduće primjene

Leonie Ascone, glavna autorica studije i istraživačica u radnoj skupini za Neuronsku plastičnost na UKE-u, istaknula je važnost ovih nalaza: "Već sada možemo reći da digitalna iskustva prirode apsolutno mogu proizvesti emocionalni učinak – čak i ako ne zamjenjuju stvarnu prirodu." Njezine riječi naglašavaju potencijal tehnologije kao komplementarnog alata za poboljšanje blagostanja, a ne kao zamjene za autentični kontakt s okolišem. Dr. Simone Kühn, voditeljica studije i direktorica Centra za neuroznanost okoliša na Institutu Max Planck za ljudski razvoj, nadovezala se na praktične implikacije. "Posebno na mjestima s ograničenim pristupom prirodi – poput klinika, čekaonica ili urbanih interijera – multisenzorne VR aplikacije ili ciljano postavljanje prizora prirode mogli bi podržati mentalno blagostanje. Slike, zvukovi i mirisi prirode nude dosad podcijenjen potencijal za poboljšanje raspoloženja i mentalnih performansi u svakodnevnim situacijama", dodaje Kühn. Njezin intenzivan istraživački rad na području utjecaja okoliša na ljudski mozak dodatno potvrđuje ove teze. U suradnji s kolegama sa sveučilišta u Beču, Exeteru i Birminghamu, nedavno je dokazala da čak i samo gledanje videozapisa prirode može dovesti do toga da pacijenti percipiraju fizičku bol kao manje intenzivnu, što je nalaz objavljen u studiji Steininger i suradnika (2025.). Ova saznanja otvaraju vrata primjeni virtualne prirode u širokom spektru okruženja, od bolničkih soba do stresnih uredskih prostora, nudeći dostupnu i učinkovitu metodu za ublažavanje stresa i poboljšanje kvalitete života.

Hipoteza biofilije i širi kontekst

Ovi rezultati savršeno se uklapaju u širi znanstveni okvir poznat kao "hipoteza biofilije", koju je popularizirao biolog Edward O. Wilson. Prema ovoj hipotezi, ljudi imaju urođenu, genetski uvjetovanu potrebu za povezivanjem s prirodom i drugim oblicima života. Naša evolucijska povijest odvijala se u prirodnom okruženju, stoga naš mozak i tijelo pozitivno reagiraju na podražaje iz prirode, poput zelenila, zvuka vode ili mirisa zemlje nakon kiše. U današnjem, pretežno urbaniziranom svijetu, ta veza je često prekinuta, što može doprinijeti porastu stresa, anksioznosti i drugih problema s mentalnim zdravljem. Studija o virtualnom šumskom kupanju sugerira da čak i simulirana priroda, ako je dovoljno bogata i uvjerljiva, može aktivirati te duboko ukorijenjene biofilne odgovore. Korištenje multisenzornog pristupa ključno je jer stvara iluziju prisutnosti koja je dovoljno snažna da "prevari" naš mozak i potakne osjećaj smirenosti i povezanosti, slično kao što bi to učinio boravak u pravoj šumi. U tom kontekstu, tehnologija ne služi kao distrakcija od prirode, već kao most koji nas, u nedostatku bolje alternative, može ponovno povezati s njezinim blagotvornim utjecajima.