Naš složen i često ambivalentan odnos s tehnologijom, prožet tjeskobom, strahom, ali i neizmjernom fascinacijom, pronašao je jedinstven ispušni ventil u humoru. Komedija se kroz desetljeća pokazala kao ključni mehanizam pomoću kojeg se nosimo s nezaustavljivim napretkom računalne tehnologije u modernom životu. Upravo tu kompleksnu dinamiku istražuje izvanredni profesor Benjamin Mangrum sa Sveučilišta MIT u svojoj novoj, provokativnoj knjizi pod nazivom "Komedija računanja: Ili, kako sam naučio prestati brinuti i zavoljeti zastarjelost", objavljenoj u izdanju Stanford University Pressa. Mangrum detaljno analizira kako filmovi, televizija, književnost i kazalište koriste humor kao sredstvo za mirenje s neizbježnom prisutnošću strojeva u našim životima, ali i kao oštru kritiku njihovih neočekivanih posljedica.

Kada je Steve Jobs početkom 1984. godine prvi put javno demonstrirao Apple Macintosh, nije slučajno da su pažljivo napisane šale bile sastavni dio predstavljanja. Nakon što je izvukao računalo iz torbe, Macintosh je, koristeći Samsungovu tehnologiju za prepoznavanje govora, izgovorio dosjetku usmjerenu na konkurentski IBM i njihova glomazna centralna računala: "Nikada ne vjeruj računalu koje ne možeš podići." Ovaj potez bio je daleko od puke zabave; bio je to strateški čin. U prvim desetljećima prodiranja računalstva u kulturnu sferu, počevši od 1950-ih, računala su percipirana kao hladna, bezlična i potencijalno opasna po ljudske interese. Vrhunac takve percepcije utjelovljen je u kultnom filmu Stanleyja Kubricka iz 1968. godine, "2001: Odiseja u svemiru", gdje brodsko računalo HAL 9000, sa svojim umirujućim, gotovo hipnotičkim glasom, postaje smrtonosna prijetnja astronautima. Jobs je, u misiji prodaje ideje osobnog računala, koristio humor kako bi ublažio upravo te strahove, kako bi stroju dao ljudskiji, pristupačniji i manje zastrašujući karakter.

Humor kao sredstvo pripitomljavanja tehnologije

Profesor Mangrum ističe da je upravo komedija postala kulturni format koji tehnologiju čini "običnom". "U okolnostima u kojima bi računalstvo moglo djelovati nehumano ili impersonalno, komedija nam omogućuje da ga integriramo u svoje živote na način koji mu daje smisao", objašnjava Mangrum. On tvrdi da taj proces asimilacije nije nov. Njegov interes za ovu temu djelomično je potaknut dramom Williama Marchanta iz 1955. godine, "The Desk Set", koja je kasnije adaptirana u popularni film s Katharine Hepburn i Spencerom Tracyjem u glavnim ulogama. Radnja se vrti oko uredskih radnica koje se suočavaju s dolaskom "elektroničkog mozga" dizajniranog da optimizira njihov rad, što kod njih izaziva strah od gubitka posla. Kroz komične zaplete, drama istražuje kako će ljudi i računala koegzistirati, na kraju sugerirajući simbiozu, a ne zamjenu.

Iznenađujuće, romantične komedije pokazale su se kao jedan od najistaknutijih suvremenih žanrova koji se bave tehnologijom i njezinim utjecajem na međuljudske odnose. Mangrum u knjizi objašnjava zašto je to tako. Njihova narativna struktura često uključuje preokrete sudbine, a taj se obrazac ponekad primjenjuje i na samu tehnologiju. Računalo ili nova tehnološka platforma u početku može djelovati kao prepreka koja razdvaja ljude, ali se kroz razvoj radnje transformira u alat koji ih spaja. "Jedan od uobičajenih tropa u romantičnim komedijama su likovi ili faktori koji ometaju sretno sjedinjenje dvoje ljudi", primjećuje Mangrum. "Često se tijekom dramskog luka ta prepreka ili ometajući lik transformira u partnera ili suradnika i biva asimiliran u zajednicu sretnog para. To pruža predložak za način na koji neki kulturni proizvođači žele predstaviti iskustvo računalstva. Ono počinje kao prepreka, a završava kao partner." Taj narativni luk, koji seže sve do antike i bio je čest u Shakespeareovo doba, savršeno se prilagodio digitalnom dobu, nudeći utješnu priču o tome kako se možemo pomiriti s tehnološkim promjenama.

Evolucija tehnološkog vica: Od mainfraimea do Silicijske doline

Naravno, humor nije nepromjenjiva kategorija; on se neprestano mijenja i prilagođava. Kao što Mangrum kaže, "Komedija nije fiksni resurs. To je stalno promjenjiva kutija s alatom." Šale koje su nekada bile smiješne danas mogu biti potpuno nerazumljive. Jobsova pošalica na račun mainframe računala ili komični prizori iz filma Nore Ephron "Imaš poruku" iz 1998., koji su se oslanjali na zvukove dial-up modema i sporost tadašnjeg interneta, današnjoj publici, naviknutoj na bežičnu vezu i trenutnu komunikaciju, vjerojatno ne bi izazvali smijeh. Zastarjelost nije samo sudbina tehnologije, već i humora koji je prati.

Ulaskom u 21. stoljeće, Mangrum uočava pojavu nove, dominantne kategorije humora koju naziva "Velika tehno-industrijska šala". Ovaj oblik komedije svoj fokus stavlja na ogroman jaz između plemenitih, gotovo utopijskih ciljeva koje tehnološke kompanije proklamiraju i često sumornih ili banalnih rezultata koje njihovi proizvodi stvaraju. Društveni mediji su, primjerice, obećavali nove svjetove povezanosti, demokratizacije informacija i društvenog istraživanja. Iako su donijeli i određene koristi u kojima ljudi uživaju, istovremeno su generirali polarizaciju, dezinformacije, toksičnost i probleme s mentalnim zdravljem. Društveni učinci tehnologije su složeni i kontradiktorni.

"Tehnološka industrija objavljuje da neki od njezinih proizvoda imaju revolucionarne ili utopijske ciljeve, ali postignuća mnogih od njih daleko zaostaju za tim grandioznim najavama", kaže Mangrum. "To je smiješna postavka za vic. Ljudi tvrde da spašavaju svijet, dok u stvarnosti samo brže obrađujemo e-poštu. Ali to je i način kritike usmjeren na velike tehnološke gigante, budući da su njihovi proizvodi kompliciraniji nego što se na prvi pogled čini." Cijele televizijske serije, poput hvaljene HBO-ove serije "Silicijska dolina", duboko su zaronile u ovaj teren, gradeći svoj humor na apsurdnom kontrastu između vizionarskog jezika start-up kulture i prizemne, često pohlepne stvarnosti.

Autentičnost u doba algoritama i selfija

Knjiga "Komedija računanja" bavi se i drugim ključnim aspektima sudara moderne kulture i tehnologije. Jedan od njih je pojam osobne autentičnosti, koji je, kako Mangrum primjećuje, relativno nov društveni konstrukt. Upravo je ta sfera života došla u izravan sukob s računalstvom, budući da su društveni mediji preplavljeni optužbama o neautentičnosti, lažnim predstavljanjem i pažljivo kuriranim životima. "Ta etika autentičnosti povezuje se s komedijom, jer zbijamo šale na račun ljudi koji nisu autentični", objašnjava Mangrum. Humor postaje oruđe za razotkrivanje performativne prirode online identiteta, od influencera koji promoviraju proizvode u koje ne vjeruju, do običnih korisnika koji prezentiraju idealiziranu verziju svoje svakodnevice.

Ova napetost stvara plodno tlo za satiru i komediju koja preispituje što znači biti "stvaran" u digitalno posredovanom svijetu. Djelo Benjamina Mangruma dobilo je pohvale i od drugih znanstvenika. Mark Goble, profesor engleskog jezika na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, nazvao ga je "ključnim za razumijevanje tehnološkog svijeta u njegovoj složenosti, apsurdnosti i živosti". Sam Mangrum naglašava da njegova knjiga nije jednostrana osuda ili slavljenje tehnologije, već istraživanje njezine potpune kompleksnosti. "Postoji ta zaista komplicirana, neuredna slika", kaže on. "I komedija ponekad pronalazi način da se to neuredno iskustvo doživi i da se u njemu pronađe zadovoljstvo, dok ga drugim prilikama uredno zamata u pouku koja stvari može učiniti urednijima nego što one zapravo jesu."

Mangrum dodaje da se knjiga fokusira na "kombinaciju prijetnje i zadovoljstva koja je prisutna kroz povijest računala, na načine na koje je ono asimilirano i oblikovalo društvo, sa stvarnim napretkom i koristima, ali i sa stvarnim prijetnjama, primjerice za zapošljavanje. Zanima me dvojnost, istovremene i naizgled sukobljene značajke tog iskustva." Kroz humor, tvrdi on, ne samo da se nosimo s tehnološkom tjeskobom, već i aktivno sudjelujemo u oblikovanju kulturnog značenja tehnologije, pretvarajući strah u smijeh, a nepoznato u nešto s čime se možemo povezati.

Izvor: Massachusetts Institute of Technology