Kronična bol u leđima nije samo simptom koji traje dulje od tri mjeseca; to je složeni poremećaj živčano–imunološkog sustava koji postupno „prekalibrira” bolne putove od periferije do kralježnične moždine i mozga. Novo razumijevanje tih putova te razvoj pametnih, personaliziranih terapija približavaju nas trenutku kada ćemo kod dijela oboljelih moći održivo prigušiti bol i vratiti funkciju, uz manje nuspojava nego ikad prije.

Zašto je kronična bol u leđima toliko česta i uporna

Kada se govori o opterećenju, kronična bol spada među vodeće uzroke patnje i smanjene radne sposobnosti u razvijenim zemljama. U Sjedinjenim Državama podaci nacionalnih zdravstvenih anketa pokazuju da je znatan udio odraslih doživio kroničnu bol tijekom prethodna tri mjeseca, a značajan dio ima i tzv. „bol visokog utjecaja” koja ograničava svakodnevne aktivnosti. Iako se brojke razlikuju ovisno o definiciji i metodologiji, razmjeri su dovoljni da kroničnu bol u leđima svrstaju među glavne javnozdravstvene izazove.

Posebnost donjeg dijela leđa je u tome što predstavlja anatomsko raskrižje sila: nosi težinu trupa, amortizira svaki korak i pokret te prenosi opterećenja na zdjelicu i kukove. Zbog toga razlozi bolova variraju — od degenerativnih promjena diska i malih zglobova kralježnice, preko spinalne stenoze i kompresije korijena živca, do mišićne disfunkcije, miofascijalne boli i, rjeđe, sustavnih reumatskih bolesti. Kod dijela ljudi unatoč detaljnim pregledima ne pronađe se jasan strukturni uzrok; to ne znači da „nije ništa”, nego da je problem vjerojatno u funkcionalnim promjenama živčanog sustava.

Od akutnog do kroničnog: kako se mozak i kralježnična moždina „uče” na bol

Akutna bol, primjerice nakon istegnuća, najčešće se smiri u nekoliko tjedana. No ponekad se u fazi oporavka dogodi „zaokret”: osjetna vlakna u perifernim živcima postaju podražljivija, neuroni leđne moždine pojačavaju prijenos signala, a u mozgu se mijenja komunikacija između područja zaduženih za osjet, emocije i spoznajne procese. Taj proces nazivamo maladaptivnom neuroplastičnošću.

Posljedica je da bol više ne odražava stanje tkiva, nego postaje odvojeni signalni obrazac koji se samoodržava. U praksi to znači da u nekih bolesnika i nakon zacijeljenja početne ozljede ili smirivanja upale i dalje traje stalna, tupa ili probadajuća bol, ponekad uz pojačanu osjetljivost na dodir, hladnoću ili pokret. Uz to se postupno uključuju centri za raspoloženje i pažnju: bol narušava san i koncentraciju, potiče tjeskobu i depresivne simptome te zatvara začarani krug neaktivnosti i još veće boli.

Što to znači za dijagnostiku i terapiju

Standardna definicija kronične boli u leđima odnosi se na simptome koji traju dulje od tri mjeseca. No ključno je razumjeti da ista klinička etiketa skriva različite mehanizme; zato ne postoji jedno „čarobno rješenje”. U praksi se kombiniraju nefarmakološke i farmakološke mjere, a po potrebi i intervencijski zahvati.

Hijerarhija liječenja: od konzervativnog prema ciljanom

• Edukacija i aktivacija pacijenta. Razumjeti da je kretanje sigurno i poželjno, čak i kada postoji bol, prvi je korak. Programi samopomoći i kvalitetne edukativne platforme mogu smanjiti strah od pokreta (kineziofobiju) i rasteretiti sustav.


• Fizioterapija i nadzirana tjelesna aktivnost. Individualno dozirani treninzi stabilizacije trupa (core), vježbe mobilnosti kukova i torakalne kralježnice, te aerobna aktivnost dokazano doprinose funkciji.


• Komplementarne metode. Akupunktura, kognitivno-bihevioralne tehnike, a kod odabranih i mind–body pristupi mogu imati dodatnu vrijednost.


• Lijekovi. Nesteroidni protuupalni lijekovi i miorelaksansi razmatraju se kratkotrajno; antineuropatski lijekovi (npr. inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina) ciljaju živčanu komponentu boli. Opioidi više nisu terapija prvog izbora i rezerviraju se za jasno definirane situacije, uz strogi nadzor.


• Intervencije. Kod radikulopatije ili izražene upale primjenjuju se ciljani epiduralni ili fasetni blokovi. Ako je prisutna dugotrajna, terapijski rezistentna bol s neuropatskim obilježjima, razmatra se neuromodulacija — prije svega stimulacija kralježnične moždine nove generacije (SCS) s modernim, prilagodljivim (closed-loop) uređajima.

Neuromodulacija: kako „prekodirati” bolne signale

Stimulacija kralježnične moždine (SCS) već desetljećima pomaže dijelu bolesnika s kroničnom bolom u leđima i nogama. Najnovije generacije sustava mogu očitavati električne odgovore iz leđne moždine i u hodu prilagoditi izlaz, što smanjuje neugodu pri promjeni položaja i može poboljšati dosljednost analgezije. U posljednjim metaanalizama različiti SCS-moderiteti pokazali su, u prosjeku, bolje ishode od same medikamentozne terapije kod kronične boli otporne na liječenje, i to u nekoliko klinički važnih mjera (intenzitet boli, funkcija, zadovoljstvo terapijom).

Paralelno, duboka stimulacija mozga (DBS) i druge tehnike ciljane moždane stimulacije doživljavaju prekretnicu. Istraživačke skupine — uključujući timove s američkih sveučilišta poput UCSF-a — razvile su prototipe personaliziranog, zatvorene petlje DBS-a: u kroničnoj boli nisu stalno uključivali stimulaciju, nego su pomoću ugrađenih elektroda prvo „čitali” obrasce moždanih signala povezane s jačim bolom, a zatim aktivirali stimulaciju samo kada bi ti obrasci premašili zadani prag. Taj pristup štedi energiju, potencijalno smanjuje nuspojave i, što je najvažnije, cilja upravo trenutke kada bol eskalira. Više o načelima takve terapije moguće je pronaći u edukativnim materijalima zdravstvenih agencija i istraživačkih programa, primjerice ovdje.

Što nam govore najnoviji nalazi iz laboratorija i klinike

U posljednjim godinama objavljene su studije u kojima su neuroznanstvenici identificirali biomarkere kronične boli u dubokim strukturama mozga i korteksu te pokazali da se iz tih signala može predviđati subjektivni intenzitet boli. U novijim kliničkim ispitivanjima na malim skupinama sudionika, personalizirani DBS u zatvorenoj petlji doveo je do značajnog smanjenja boli u odnosu na lažno liječenje, pri čemu se individualno mapirala najbolja ciljana regija u mozgu (npr. cingulat, insula ili talamički krugovi), a zatim titrirala doza i pragovi za uključenje.

Istodobno, u području SCS-a pojavila su se izvješća s produljenim praćenjem koja pokazuju održivost učinka sofisticiranih shema stimulacije — uključujući protokole koji se oslanjaju na evokirane potencijale iz same kralježnične moždine kako bi se preciznije dozirala stimulacija. Ovo je važno jer dio ranijih radova nije bilježio trajne koristi nakon prve godine, pa su dugoročniji podaci ključni za realno informiranje pacijenata.

Može li sve to biti dostupno bez operacije

Veliki interes pobuđuju i neinvazivne metode moždane stimulacije poput transkranijske magnetske stimulacije (TMS), transkranijske istosmjerne stimulacije (tDCS) i, u novijim istraživanjima, fokusiranog ultrazvuka niske intenzije. Iako su nalazi heterogeni, sustavne analize navode da pravilno odabrani protokoli mogu kratkoročno smanjiti intenzitet boli i poboljšati funkciju kod dijela bolesnika. Izazov je standardizirati ciljeve i doziranje te bolje razlučiti koje podskupine bolesnika imaju najviše koristi.

U idealnom scenariju, spoznaje iz invazivnih sustava „zatvorene petlje” — gdje uređaj uči prepoznavati moždane obrasce boli — prenijet će se u neinvazivne platforme. To bi omogućilo personalizirano, vremenski dozirano uključivanje stimulacije u stvarnim uvjetima, bez implantacije elektroda. Nekoliko multidisciplinarnih timova već razvija prototipe takvih rješenja.

Uloga kretanja, sna i ponašajnih intervencija

Ni najnaprednija tehnologija ne može zamijeniti temeljne navike koje čuvaju kralježnicu i živčani sustav. U posljednje vrijeme posebno je istaknuto hodanje kao pristupačna, jeftina i učinkovita aktivnost. Velika kohortna analiza s uređajima za mjerenje kretanja sugerira da je veći dnevni „volumen hodanja” povezan s manjim rizikom razvoja kronične boli u donjem dijelu leđa tijekom nekoliko godina praćenja. Čini se da sama količina hodanja ima važniji učinak nego intenzitet hoda, iako brže hodanje također nosi korist. Detalji analize i metodologije dostupni su u javno dostupnim sažecima recenziranih časopisa, primjerice ovdje.

Za one koji već imaju bol, programi postupnog povećanja aktivnosti — primjerice 10 do 15% više ukupnih koraka tjedno — mogu biti realan početak. Stabilizacijske vježbe trupa (plank, „dead bug”, bočni plank), ciljano jačanje gluteusa i dubokih mišića trupa te vježbe disanja koje potiču dijafragmu i opuštanje paraspinalne muskulature, važni su stupovi. Intenzivniji joga ili Pilates programi mogu pridonijeti stabilnosti i propriocepciji, uz jasne granice i nadzor stručnjaka.

San i psihološki pristupi nisu „dodatak”, nego terapija: kognitivno-bihevioralne tehnike, treninzi svjesne prisutnosti te pravilna higijena sna (stalno vrijeme odlaska na počinak, umjerena temperatura prostorije, smanjeni unos kofeina poslijepodne) smanjuju spušteni prag za bolne podražaje.

Kako liječnici biraju terapiju u praksi

U ambulanti se ne polazi od jedne dijagnoze, nego od profila bolesnika: dob, trajanje i obrazac boli (mehanička, neuropatska, upalna), neurološki status, komorbiditeti, očekivanja i motivacija za aktivno sudjelovanje u liječenju. Slijedi stratificirani plan s jasnim ciljevima za 4 do 8 tjedana: povećati distancu i vrijeme hodanja bez porasta boli, poboljšati fleksiju i ekstenziju, smanjiti potrebu za „spašavajućim” analgeticima, normalizirati san.

Ako nakon inicijalnog ciklusa nema zadovoljavajućeg napretka, uvode se druga sredstva: promjena tipa vježbi, kombinacija s akupunkturom ili programom za upravljanje stresom, kratki farmakološki ciklus ili, kod radikulopatije, ciljana intervencija pod kontrolom rendgena. Tek ako i tada dominira uporna neuropatska komponenta s funkcionalnim ograničenjima, razmatra se neuromodulacija. Prije implantacije SCS-a obavezna je probna faza (trial) kako bi se provjerilo realno olakšanje boli u stvarnom životu.

Što dolazi sutra: od biomarkera do personalizacije

Napredak umjetne inteligencije i nosive tehnologije (senzori pokreta, puls, varijabilnost srčanog ritma) otvara mogućnost digitalnih biomarkera koji će razlikovati „dobre” od „loših” dana, predviđati egzacerbacije i pravovremeno predlagati mikrointervencije: kratki set vježbi, pauzu od sjedenja, podsjetnik za lijek ili aktivaciju neinvazivne stimulacije.

U kliničkim istraživanjima, zatvorena petlja DBS-a i SCS-a ide korak dalje: uređaji istodobno čitaju i potiču živčanu aktivnost, stvarajući kružnu povratnu informaciju. Kliničari tako dobivaju objektivne signale koji prate subjektivno izvještavanje o boli, a terapija se može dinamički prilagoditi — više stimulacije u trenucima pogoršanja, manje u fazama zatišja. U pojedinim protokolima već se provodi dvostruko slijepo ispitivanje stvarne i lažne stimulacije, čime se podiže razina dokaza.

Praktični savjeti za čitatelje

• Ako bol traje dulje od 12 tjedana ili se vraća u učestalim epizodama, potražite liječničku procjenu kako bi se isključili alarmantni znakovi (teškoće s kontrolom mokrenja/stolice, progresivna slabost noge, povišena temperatura, neobjašnjiv gubitak tjelesne mase).


• Započnite s hodanjem koje možete održati svaki dan. Primjerice, ako trenutno prelazite oko 4000 koraka, postavite cilj od 4500–4800 sljedeći tjedan i postupno napredujte.


• Uključite 3 do 4 puta tjedno kratke blokove vježbi stabilizacije trupa uz stručno vodstvo. Fokus na tehnici je važniji od duljine.


• Razgovarajte s terapeutom o ergonomiji rada: visina stolice i monitora, položaj stopala, raspored kratkih stanki svakih 30–45 minuta.


• Ukoliko vam se predlaže invazivniji zahvat, pitajte o očekivanim ishodima, probnoj fazi, rizicima i mogućnostima prilagodbe terapije vašem profilu boli.

Otvorena pitanja i realna očekivanja

Unatoč obećavajućim pomacima, nekoliko je otvorenih tema. Prvo, kronična bol u leđima nije jedinstven entitet: pacijenti s izraženom neuropatskom komponentom vjerojatno drukčije reagiraju na terapije od onih s primarno mehaničkom boli. Drugo, ishod ovisi o paketu mjera — nema terapije koja sama po sebi „izbriše” sve probleme. Treće, i ne manje važno, osobne preferencije, komorbiditeti i socioekonomski uvjeti snažno određuju mogućnost pridržavanja plana.

Istraživačke zajednice zato sve češće primjenjuju adaptivne dizajne ispitivanja u kojima se terapija kroz vrijeme prilagođava odgovoru pojedinca. U tom okviru, objektivni signali iz živčanog sustava, ponašajni i okolišni podaci te subjektivna izvješća spajaju se u jedinstven model koji vodi kliničku odluku — od promjene lijeka, preko intenziviranja vježbi do uključivanja neuromodulacije.

Gdje potražiti provjerene informacije i stručnu pomoć

Pacijenti i čitatelji koji žele dublje razumjeti „znanost o boli” mogu se informirati na provjerenim stranicama zdravstvenih institucija i sveučilišta. Za uvid u suvremene tehnologije neuromodulacije i kriterije za odabir kandidata korisno je pregledati materijale vodećih centara za bol i neurokirurgiju te prikaze kliničkih istraživanja. Aktualna ispitivanja zatvorene petlje DBS-a i SCS-a dostupna su kroz javne registre, a rezultati istraživanja iz područja hodanja, fizičke aktivnosti i neinvazivnih stimulacijskih metoda redovito se objavljuju u recenziranim časopisima otvorenog pristupa. Registri kliničkih ispitivanja i pregledni radovi mogu pomoći u razumijevanju smjera u kojem se polje kreće, uz napomenu da se terapijske odluke uvijek donose individualno, u razgovoru s liječnikom i fizioterapeutom.

Napomena uredništva: Svi vremenski navodi i brojke usklađeni su s podacima dostupnima do 3. listopada 2025.